• Neurolingvističko programiranje (NLP) često se promoviše kao moćna tehnika ličnog razvoja, komunikacije i postizanja ciljeva, ali sve veći broj stručnjaka upozorava da se iza atraktivnih tvrdnji krije pseudonaučna osnova.
• Iako je NLP široko rasprostranjen u koučingu, menadžmentu i samopomoći, naučna zajednica ga u velikoj mjeri odbacuje zbog nedostatka empirijske podrške, neprovjerljivih tvrdnji i oslanjanja na zastarjele psihološke koncepte.

Hajmo razmotriti zbog čega je NLP sporan, zašto više pripada pseudonaučnim praksama komunikacije, psihoterapije i alternativne medicine, kako se koristi u popularnoj psihologiji i zašto ga je važno kritički sagledati u kontekstu savremenih naučnih standarda.

Piše: Andrej Madunić

Kontinuirano preispitivanje psihoterapeutskih praksi 

Problem standardizacije psihoterapeutske prakse postoji od njene koncepcije. Iz naučne perspektive, nemoguće je naći jedan terapijski sistem koji odgovara svima, pa je sasvim logično da su psiholozi formirali različite terapeutske škole koje će pogodovati karakternim i kulturnim razlikama klijenata iz cijelog svijeta. Vode se brojni sporovi oko toga da li su terapeutske škole poput geštalta utemeljene u nauci i da li pokazuju značajne rezultate u poređenju s ostalim granama terapeutske prakse. 

Istina je da je geštalt, skupa s brojnim „novim” školama, predmet kontinuiranog preispitivanja psihološke zajednice i da se postavljaju brojne etičke dileme oko njegove upotrebe, posebno u komercijalne svrhe. Nadalje, ozbiljan faktor koji osporava validnost ovih grana jeste činjenica da za njihovo certificiranje nije potreban završen prvi i drugi ciklus psihologije, što dovodi u pitanje opremljenost „terapeuta”.

Međutim, postoji daleko opasnija i neodgovornija grana „psihološkog istraživanja” koja svojim djelovanjem doseže duboko u teritorij pseudonauke, a to je neurolingvističko programiranje ili NLP.

Neurolingvističko programiranje (NLP): nastanak, razvoj i anegdotalno uspješna metodologija

Neurolingvističko programiranje (NLP) začeto je 1970-ih na Univerzitetu u Kaliforniji, kada su Richard Bandler, student matematike bez psihološke obuke, i John Grinder, lingvista, riješili zamijeniti kompletno polje kliničke psihologije i psihopatologije. Ova dva eksperta odlučili su, u potezu koji samo može biti realni rezultat neke ozbiljnije akademske egomanije, stvoriti unificirani terapeutski obrazac posmatrajući rad tadašnjih vodećih terapeuta. Dovoljno je bilo gledati podizanje obrve Fritza Perlsa kada klijent zaplače da bi se ostanovila unificirana šema ophođenja terapauta.

Rezultat njihovog rigoroznog psihološkog aparata bio je sistem koji smatra da se svi psihološki poremećaji mogu riješiti tako što vizualizirate rješenje i promijenite način razmišljanja o problemu, metodologija koja može anegdotalno dati uspjeh kada pričamo o tremi pred ispit, ali značajno manje kada pričamo o depresiji.

Uprkos tome, NLP praktičari, često bez ikakve kliničke obuke, ne ustručavaju se da svoje tehnike primjenjuju na ljude sa ozbiljnim poremećajima poput anksioznih poremećaja, posttraumatskog stresnog poremećaja, pa čak i shizofrenije. U tim slučajevima, „promijeni sliku u glavi” i „uskladi svoj unutrašnji dijalog” zvuče ne samo banalno, već i opasno, jer nude lažnu nadu i odgađaju traženje stvarne stručne pomoći.

Ono što je posebno problematično jeste što se NLP često reklamira kao brza i laka alternativa psihoterapiji, pa se klijenti s kompleksnim simptomima prepuštaju improvizovanim „seansama” koje više liče na motivacijski seminar nego na terapijski proces. Umjesto psihodijagnostike i strukturisanog tretmana, nude se fraze poput „nema problema, samo loših strategija”, dok se složena psihička patnja pojednostavljuje do karikature. U takvom pristupu, ne samo da izostaje empatija, već i elementarna odgovornost prema mentalnom zdravlju.

Uvijek može gore

Još jedan zabrinjavajući aspekt NLP-a je njegovo ukorjenjivanje u oblastima alternativne medicine, gdje se koristi kao navodno moćan alat za „iscjeljivanje” fizičkih bolesti putem promjene stava i razmišljanja. U tom kontekstu, NLP se često spaja s tehnikama poput energetske medicine, kvantnog iscjeljivanja ili čak bioenergije, stvarajući privid da se ozbiljna oboljenja poput AIDS-a, Parkinsonove bolesti i karcinoma  mogu „reprogramirati” kroz pozitivne misli i mentalne slike. Ideja da se bolest zadržava jer „um nije u skladu sa tijelom” ne samo da banalizuje patnju pacijenata, već krivicu za bolest prebacuje na same bolesnike.

Ovakav pristup stvara lažnu sigurnost, gdje se izbjegavaju medicinski tretmani u korist mentalnih trikova, a u najgorem slučaju može dovesti do smrtonosnog odgađanja prave terapije. NLP u ovim krugovima često preuzima ulogu čudotvornog rješenja, a praktičari se predstavljaju kao „treneri svijesti” ili „“energetski terapeuti” koji su navodno pronašli prečicu do zdravlja mimo svih konvencionalnih metoda. Klijenti ovim procesom ne samo da dovode u opasnost svoje zdravlje odlaganjem konkretnih i ozbiljnih tretmana, nego i gube povjerenje u cjelokupnu medicinsku profesiju, poistovjećujući je s ovim neurošarlatanstvom.

Para vrti gdje nauka neće

Dosad se moglo postaviti dosta razumno pitanje oko toga kome bi moglo biti u interesu nastaviti praksu nečega što je očito štetno po krajnje korisnike, najčešće ranjive kategorije očajne za pozitivnim promjenama u životu?

Odgovor je, kao što zdrav razum već može i naslutiti, profit! NLP tržište je jedno od najperspektivnijih „humanističkih” tržišta za pseudonaučnike i perspektivne Torabije. Zbog potpune neutemeljenosti u nauci, NLP certificiranje je raštrkano i diverzificirano do te mjere da ne postoji nijedno suštinsko i legitimno tijelo koje je ovlašteno za certifikaciju.

NLP je posebno mjesto zauzeo i u korporativnom svijetu, kao taktika ubjeđivanja i mijenjanja mišljenje i koristi se kao tehnika komunikacije u motivacionim govorima. 

Samo polje nema nikakav (kamo li rigorozan) mehanizam koji odlučuje o certificiranju praktikanata i koučeva. Pravni spor između očeva ove pseudonauke doveo je do ulaska pojma u javnu domenu, što znači da sami čin certificiranja može početi bilo tko s operativnim printerom i računom na Canvi. Krajnja granica ovog apsurda testirana je 2009. kada je Chris Jackson, voditelj na britanskoj državnoj televiziji BBC, registrovao svoju mačku Georgea kao certificiranog NLP terapeuta.

Takav primjer ne samo da oslikava potpunu besmislenost sistema certifikacije u NLP zajednici, već i groteskno pokazuje koliko je lako zloupotrijebiti ovu praksu pod plaštom profesionalizma. Ono što ostaje iza svih tih šarenih brošura i samopouzdanih koučeva jeste skupina obeshrabrenih ljudi, često s ozbiljnim psihološkim problemima, koji ne samo da nisu dobili pomoć, već su izgubili vrijeme, novac, pa ponekad i vjeru u mogućnost stvarne promjene. A sve zato što su im, u trenutku ranjivosti, prodani jeftini trikovi upakovani u pseudoznanstveni jezik. 

Upravo zato je važno kritički razotkrivati ovakve prakse. Ne zato što je zabavno rugati se alternativi, nego zato što u srži te alternative često leže ljudske sudbine kojima je bila potrebna stvarna pomoć, kakvu će teško dobiti od mačke u fotelji.

Pročitajte još: 

Istraživanje (dostupno u pdf formatu na linku)

The post Neurolingvističko programiranje – mačak u foteljama ili priča o neurošarlatanstvu appeared first on Nauka govori.