Zavjere su otporne na istinu, ali ne i na kritičko mišljenje: nauči ih da misle

Teorije zavjere je teško razbiti činjenicama ili emocijama. Najefikasnije oružje protiv njih je prevencija: razvijanje kritičkog mišljenja i prepoznavanje nepouzdanih izvora prije nego što zavjera „uhvati korijen”. Obrazovanje i podučavanje analitičkog razmišljanja pomaže ljudima da procjenjuju informacije i ostanu otporni na zavjere, zaključak je studije koja se bavi problematikom smanjivanja vjerovanja u teorije zavjera.

Jedna analiza u formi sistematskog pregleda (dakle visok nivo dokaza), objavljena 2023. u časopisu PLOS ONE, koju je prenio Scientific American donijela je pregled 24 studije koje su pokušale smanjiti vjerovanje u teorije zavjere. Fokus nije bio na dezinformacijama općenito, već konkretno na vjerovanjima u zavjere. Većina studija provedena je online, uglavnom u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu, a bavile su se ili sklonošću vjerovanju u zavjere ili konkretnim uvjerenjima.

Međutim, studija je potvrdila ono što mi, koji se bavimo ovim već znamo – da debunk ne djeluje toliko na one koji već vjeruju u teorije zavjera, ali da ih je dobro raditi zarad onih koje ova vjerovanja još nisu progutala. Debunci zapravo prikazuju proces kritičke analize i potrage za dokazima zašto neko vjerovanje nije tačno.

Debunci su dvosjekli mač – jer nekoga mogu izložiti informaciji o postojanju neke teorije zavjera, ali se moraju raditi da bi u medijskom prostoru postojala analiza i tačna informacija. Ali kao lijek ne funkcionišu na one koji su već kontaminirani.

I studija je pokazala kako su prave metode zapravo one koje su kontinuirane, dugoročne i usmjeravaju se na jačanje kritičkog mišljenja i digitalnu pismenost. A da bi se to postiglo, potrebno je i najviše energije i sredstava. Niti jedna karatkoročna djelatnost, kratki projekti i aktivnosti neće moći izaći na kraj sa ovim problemom koji raste sa brojem sadržaja i kreatora sadržaja i dostupnošću interneta.

Treba razumjeti kako je narativna i anegdotalna priroda teorija zavjere privlačnija ljudima od distancirane prirode naučnih dokaza. Ovu tvrdnju podržava i činjenica da su lične priče – bilo u korist ili protiv vakcina – bile daleko uvjerljivije od naučnih dokaza.

Vjerovanja u teorije zavjere povezuju se s nizom kognitivnih pristranosti i logičkih grešaka, kao što su greška spajanja (conjunction fallacy), pristranost brzog zaključivanja (jumping-to-conclusions bias) i iluzorno prepoznavanje obrazaca (illusionary pattern perception). Također osobe koje su sklone teorijama zavjera imaju određene karakteristike mračne trijade – recimo narcizam.

Šta ne djeluje i šta djeluje pomalo

Najčešće korištene metode – suprotstavljanje teorijama zavjere činjenicama i provjera informacija – pokazale su se uglavnom neefikasnim. U najboljem slučaju imale su mali učinak, dok su metode poput pozivanja na empatiju ili ismijavanja bile potpuno neefikasne. S druge strane, neki pristupi pokazali su obećavajuće rezultate.

Jedan takav pristup su takozvane „priming” studije, gdje se sudionicima daje zadatak koji potiče analitičko razmišljanje (npr. čitanje teksta teškog za čitanje), prije nego im se izloži teorija zavjere. Iako su učinci bili mali, ova metoda je dosljedno pokazivala određeno smanjenje vjerovanja.

Najefikasnijom se pokazala „inokulacija” – upozoravanje ljudi unaprijed da bi mogli biti izloženi teoriji zavjere i davanje protuargumenta prije nego je čuju. Ova metoda je imala srednje do velike efekte u smanjenju vjerovanja. No, i ona ima mane. Ako propagatori zavjera unaprijed upozore svoje sljedbenike da će netko “pokušati da im opere mozak”, tada inokulacija može potpuno izgubiti efekt.

Političari, poput guvernera Floride Rona DeSantisa, često koriste tu taktiku, govoreći stvari poput “ako vam kažu da se to ne događa – lažu vas”. Isto rade i influenseri koji šire teorije zavjera. Zapravo rade poticanje analitičkog mišljenja u smjera prihvatanja teorija zavjera, koliko god to paradoksalno zvučalo. Jer osobe sklone teorijama zavjera jako puno analiziraju svijest samo što pogrešno povežu tačkice.

Još jedan izazov jeste trajnost efekta – većina studija mjeri promjenu odmah nakon intervencije, ali ne prati dugoročni učinak. Psihologinja Karen Douglas naglašava da je za istinski utjecaj važno znati koliko dugo promjena ostaje.

Šta baš djeluje?

Najjači efekt zabilježen je u studiji u kojoj su studenti pohađali tromjesečni univerzitetski kurs iz kritičkog mišljenja i razlikovanja nauke od pseudoznanosti.

Taj kurs je značajno smanjio vjerovanje u zavjere. Iako je riječ o jednoj studiji, ona ukazuje na važnost sistematskog podučavanja kritičkog mišljenja kao možda najefikasnijeg, iako zahtjevnog, pristupa u borbi protiv teorija zavjere.

Ova studija bi trebala poslužiti kao temelj za stvaranje odluka, programa digitalne pismenosti i agendi, pogotovo agendi EU, da i evropsko društvo (u širem smislu, uključujući evropu kao kontinent, ne samo uniju) ne padne kao žrtva drastičnih i deluzionih teorija zavjera koje se mogu politički iskoristiti.

Reference:

1. O'Mahony C, Brassil M, Murphy G, Linehan C. The efficacy of interventions in reducing belief in conspiracy theories: A systematic review. PLoS One. 2023 Apr 5;18(4):e0280902. doi: 10.1371/journal.pone.0280902. PMID: 37018172; PMCID: PMC10075392.

Napomena: naslovna ilustracija je urađena promoću alata generativne umjetne inteligencije.

The post Zavjere su otporne na istinu, ali ne i na kritičko mišljenje: nauči ih da misle appeared first on Nauka govori.