Oliver Dragojević! Najboljih 50 pjesama
Oliver Dragojević: Glas koji je obilježio generacije
Oliver Dragojević: Glas mora, duša naroda
Kad kažeš „Oliver“, svi znaju o kome se radi. Nema prezimena, nema dodatnih pojašnjenja. Samo Oliver – čovjek čiji je glas bio sidro i jedro cijele regije. Bio je više od pjevača. Bio je poveznica među generacijama, među ljudima i obalama.
Korijeni
Rođen u Splitu, 1947., ali srcem i dušom vezan za Velu Luku. Tamo je proveo djetinjstvo, prve igre, prve note. Bio je dijete koje se igralo uz more i učilo život kroz melodiju cvrčaka i šum valova.
Roditelji su rano prepoznali njegov dar. Otac mu je svirao mandolinu, a majka je voljela pjevati. Oliver je već kao dijete svirao klavir i harmoniku, a kasnije gitaru – sve je naučio sam, po sluhu. Bio je muzičar u najdubljem smislu riječi.
Uspon bez pompe
Prvi veći iskorak bio je u bendu Batali, no pravi uzlet dolazi kad ga je 1974. otkrio Zdenko Runjić, skladatelj koji će postati njegov vjerni suradnik. Pjesmom "Ča će mi Copacabana" osvojio je publiku na Splitskom festivalu, a onda je krenula lavina – pjesma za pjesmom, hit za hitom.
Oliver nikad nije "jurio" karijeru. Nije se gurao. Nije tražio pažnju. Došla mu je prirodno, jer je publika prepoznala istinu u njegovu glasu.
Runjić, Dalmacija i duša pjesme
Veza između Olivera i Zdenka Runjića bila je čudesna. Runjić je znao točno što Oliver može iznijeti, a Oliver je osjećao svaku Runjićevu notu kao svoju. "Skalinada", "Malinkonija", "Pismo moja", "Galeb i ja", "Vjeruj u ljubav" – to nisu bile samo pjesme, to su bile priče iz života, male molitve mora i kamena.
Njegove pjesme nisu bile "za zabavu". One su bile terapija, ispovijest, čežnja. Kad Oliver zapjeva – zastaneš, slušaš i osjetiš.
Jednostavnost kao stil života
Nikad se nije ponašao kao zvijezda. Vozio je obični auto, nosio japanke, sjedio na rivi s prijateljima i pio kavu. Bio je svoj. Čak i kad je pjevao u svjetski poznatim dvoranama – Royal Albert Hall, Carnegie Hall, L’Olympia, Sydney Opera House – on je i dalje bio "onaj iz Vele Luke".
Nije imao menadžera. Nije volio estradu, medije, intervjue. Volio je more, obitelj, glazbu i ljude.
Odlazak koji je zaustavio vrijeme
Oliverova smrt 29. srpnja 2018. bio je dan kad je Hrvatska utihnula. Njegov ispraćaj bio je nešto što se ne viđa. Tijelo mu je brodom dovezeno u Velu Luku, ispraćeno pjesmom, suzama i tišinom. More je te večeri bilo mirno kao nikad.
Brodovi su trubili. Ljudi su plakali. Nisu tugovali samo njegovi najbliži – tugovao je cijeli narod.
Naslijeđe koje ne blijedi
Njegove pjesme žive i dalje. Pjevaju ih djeca i starci, po svadbama i karminama, po trajektima i trgovima. Mladi pjevači ga poštuju, publika ga i dalje voli, a sve ono što je bio – ostaje u melodijama koje se ne zaboravljaju.
Njegov sin Dino jednom je rekao: "Tata nije živio da bi bio slavan. On je živio da bi svirao." I to je najtočnija rečenica koja ga opisuje.
Oliver je preminuo 29. srpnja 2018. nakon borbe s teškom bolešću. Njegov pogreb bio je rijetko viđen čin kolektivne tuge i poštovanja – tisuće ljudi oprostile su se s njim, morem i pjesmom, kako i priliči čovjeku koji je bio dio naroda.
Oliver Dragojević nije bio zvijezda u klasičnom smislu. Bio je svjetionik – stalni, postojani glas Mediterana. Njegove pjesme nisu prolazna moda. One su vječnost.
Oliver je bio most. Među ljudima, među emocijama, između života i pjesme.
I kad ne znaš što reći – pustiš Olivera. On će već sve otpjevati umjesto tebe.
Koja je vaša reakcija?
