Ghibli copycat: o umjetnosti, autorskim pravima i poštovanju umjetnika

Proljeće je 2025. i internet je zatrpan simpatičnim slikama u stilu onih koje radi Ghibli studio čuvenog japanskog animatora Hayao Miyazakija. Svako je mogao napraviti svoj portret ili bilo kakvu scenu tako da bude u Ghibli stilu. Tako smo dobili i remasteriziran Ghibli mim Bena Afflecka koji puši i Slobodana Praljka. Moguće je napraviti ove slike pomoć Chat GPT-4o, ili nekog drugog alata, recimo getimg.ai.

Ok dosta bizarnosti. Šta ćemo sa Ghibli GAI?

Poplava Ghibli-like slika nas je vratila na jedno praistorijsko (ovdje pod terminom “praistorija” podrazumijevam pred-AI period, prije široke dostupnosti alata generativne umjetne inteligencije) doba, kada se još raspravljalo o autorskim pravima i umjetnosti.

Je li simpatično i zabavno praviti ove sličice? Hmmm, pa jeste.

Je li nemoralno? Pa ne baš.

Da li je ok? Da li je ok?

Iz te spomenute praistorije, 2016. godine, datira i jedan video u kojem sam Hayao Miyazaki opisuje umjetnost generisanu umjetnom inteligencijom kao “uvredu samom životu”. Miyazaki je poznat po svojoj ručno crtanoj animaciji i mukotrpnoj metodi kadar po kadar. Tako je, recimo, nekad Disney studio radio na Snjeguljici i Uspavanoj ljepotici. Da, praistorija je to i Miyazaki ima preko 80 godina.

“Potpuno sam zgrožen“, kaže on u videu, odgovarajući na video lika čudovišta generiranog pomoću tekstualnih uputa. “Ako stvarno želite napraviti jezive stvari, možete to učiniti, ali ja nikada ne bih želio uključiti ovu tehnologiju u svoj rad“.

Sada kada generativna umjetna inteligencija može kreirati slike koje stilom podsjećaju na Princezu Monokoke ili na Spirited away, da li to obezvrjeđuje, umanjuje vrijednost rada Ghibli studija i oskarovca Hayao Miyazakija? Rekla bih da ne, ali da vrijeđa umjetnikov rad. Jer ako vrijeđa samoga autora, onda to moramo prihvatiti i poštovati.

Crtani filmovi iz Ghiblija iza kojih stoji Miyazaki, predstavljaju transcendenciju manga stila, prožetog nečim duhovnim, što miriše na japansku drevnu tradiciju, možda malo više na šintoizam nego na zen. To su priče o formativnim trenucima, o prelasku iz djetinjstva u odraslu dob, o kraju djetinjstva, traumi i prevladavanju traume. To nisu holivudski kokičarski filmovi predvidive naracije, s redom mjuzikla, redom nazor humora.

U tom svom korporativno berzanskom svijetu, Disney je, recimo izgubio duh. Nikada više nije mogao producirati muziku poput Under the sea iz Male sirene, Hakuna matata iz Kralja lavova ili A Whole new World iz Aladina. Današnji crtani iz Disney studija su uglavnom predvidive radnje i sa muzičkim scenama koje jedva čekate da se završe. Ono što je kulturološki drugačije, prikazano je i dalje neokolonijalno. Pixar jer, recimo, zahvaljujući inovativnom CGI-u Patricka Hanrahana dosta doprinio žanru i nema ništa loše u korištenju CGI, za koji je potrebno dosta stručnosti zanatstva i strpljenja, u odnosu na ručno crtanje.

Hayao Miyazaki je istinski tvorac, demiurg, koji daje dušu svemu što nastane pod njegovim patronatom. Prometej i Atena u jednom, koji oblikuju stvora od blata i udahnu mu božanski dah. Zašto to kažem? Miyazaki kontroliše proces stvaranja čak i kada on nije taj u studiju koji crta. On prepravlja crteže koji mu se ne svide, poboljšava, on lično nadgleda cijeli tehnološki proces. Čak ni veličine poput Mamoro Oshiija, koji je uradio moj omiljeni cyberpunk animirani film, Ghost in the shell, to ne radi, nego prepušta svojim tehničkim producentima nadzor.

Da se razumijemo – u iteracijama može postojati nešto čarobno. Recimo da, kao DNK, budu kopija, ali i original u isto vrijeme, ili kad kao palimpsest koriste metajezik. Takav je slučaj sa Kurosawinim visceralno-egzotičnim Krvavim prijestolom, koji ostaje jedna od najboljih iteracija Shakespeareovog Macbetha.

Ali Ghibli studio GAI portreti to nisu. Oni su samo obična imitacija, forma bez duše, ispraznost bivstvovanja, hiperprodukcija na osnovu zadatih parametara i filtera. Oni su programirana slučajnost, koliko god to zvučalo oksimoronski. Na osnovu zadatih parametara, generativna umjetna inteligencija vam izbaci vašu sliku u Ghibli stilu, na koju vi dalje umjetnički manje-više ne možete intervenisati, a to je samo jedna od mogućnosti vas u tom stilu.

Problem broj jedan koji se ovdje javlja jeste nepostojanje volje da se nešto kreira. AI nema volju da kreira, ima prompt, ima našu želju da ispadnemo ovakvi ili onakvi, ali nema demiurga, nadahnuća, samo ogromna količina podataka kojima je model nahranjen tako da kreira tu imitaciju. I originalni Miyazakijev rad i ovo su iluzije, obmane, ali jedna je nastala s voljom da se nešto ispriča, da se kreira karakter iza kojeg stoji neki duh, neki set reakcija, događaja, želja i emocija, a drugo je samo površina bez značenja. Kič je, inače nešto što imitira nešto drugo, a nije to. Tapeta koja imitira ciglu. Plastično cvijeće koje imitira pravo cvijeće.

Problem broj dva je svakako pitanje autorskih prva. Ko je i kako je i čime je nahranio generativnu umjetnu inteligenciju da može svaku fotografiju rekreirati u Ghibli stilu? Da li su autori dobili naknadu za korištenje njihovog intelektualnog vlasništva? Da li su bili obaviješteni o tome? Da li je umjetnost javno dobro koje svako može drndati kako želi, a onda kreirati AI model na koji se morate pretplatiti da dobijete iole pristojnu uslugu? Uzimati besplatno podatke da bi se generisao profit koji se ne vraća umjetnicima?

OpenAI-jev ažurirani generator slika Chat GPT-4o je potaknuo obnovljene rasprave o ulozi umjetne inteligencije i umjetnosti. Nedavno je gotovo 4000 ljudi potpisalo otvoreno pismo u kojem se aukcijska kuća Christie's poziva na otkazivanje prve prodaje takve vrste posvećene isključivo umjetnoj inteligenciji zbog zabrinutosti da su programi korišteni za stvaranje nekih generativnih digitalnih djela obučeni na djelu zaštićenom autorskim pravima i iskorištavaju ljudske umjetnike.

Izvršni direktor OpenAI-ja, Sam Altman, osvijetlio je trend na X-u, našalivši se da su nakon “decenija pokušaja pomoći u stvaranju superinteligencije za liječenje raka ili bilo čega drugog”, upravo slike Studija Ghibli izazvale viralni interes za njegov rad.

Odnosno, čega se pametan stidi, time se budala i veliki kapitalista hvali. Znate zašto imamo AI modele koji mogu generisati tekst i slike, a muče se sa traženjem lijekova, ne mogu raditi na građevini, držati libelu, cijepati drvo, projektovati kuhinju po mjeri, izgraditi prugu, vaditi žrtve zemljotresa ispod ruševina, pomjeriti figuru na ploči za šah ili GO, ne mogu operisati na otvorenom srcu?

Zato što je jednostavnije. Jednostavnije je ubaciti gomilu podataka – slika, fotografija, videa, riječi u tog Behemota, tu stravičnu neman i naučiti je da reproducira slične stvari u stohastičkim procesima, nego da bude fizikaner i precizni radnik? Možete papagaja naučiti pričati, ali ne možete ga naučiti da sam naspe hranu u zdjelicu i da ne sere po stanu. Prave medicinske chat botove kao da je to budućnost medicine, prave upravo ono što su nam govorili da ne smijemo koristiti – dr. Googlea, umjesto da naprave lijek za Alzheimerovu bolesti ili preciznog robota i širokodostupnog koji će moći vršiti precizne hirurške operacije. Da, svjesna sam da postoje neki roboti koji to rade, poput Da Vinci, ali nema svako mogućnosti za upotrebu takvog sistema.

Tvorci AI su nam prodali priču o uspjehu kako bi napuhali dionice, a zapravo AI koji su oni kreirali čovječanstvu nije potreban. Potreban nam je AI koji može ući u zonu ozračenu radijacijom, raditi fizičke poslove koji su opasni za ljude i dosadne visokorepetitivne poslove koji bi olakšali poslove u administraciji, ali bez drastičnog gubljenja radnih mjesta. AI kao ispomoć ljudima a ne zamjena, a upravo je to uradila Banka u Singapuru kada su odlučili da treba otpustiti 4000 radnika i zamijenili ih s AI.

Da li je AI umjetnost – umjetnost? Zavisi od toga koliko u njoj ima čovjeka, duha, demiurga i – radova drugih ljudi. Neko će reći da u umjetnosti ništa ne nastaje ni iz čega te da je svaki umjetnik malo uzimao od prethodnika. Da, uzimao je jer je bio oduševljen, inspirisan, jer je vježbao crtajući radove starih majstora. Umjetnik mora imati komponentu métiera, zanatstva. I da – i AI umjetnost to ima. Umjetnost je napraviti dobar prompt, odrediti svjetlost, sjaj, ugao, perspektivu, odnose u kompoziciji. Pitanje je: koliko kontrole imate nad tim u AI generisanoj umjetnosti? Da li će vam voće baš rasporediti onako kako ste vi zamislili? Koliko imate kontrole svoje volje i ideje nad tim, ili je to samo jedna iteracija koja je je eto, ispala dobro, od onih 50 drugih koje ste odbacili?

Što se samog Ghibli AI tiče, možda neko od novijih generacija sazna za ove crtane i Hayao Miyazakija i možda se malo oplemeni gledanjem te umjetnosti, to je možda jedina vrijednost ovog trenda.

Svrha umjetnosti je da postavlja pitanja da prikaže svijet kakav može biti – gori i lošiji, da propituje. Umjetnost je vrsta spoznaje. Da li to nudi AI? Da li AI kroz svoje prijedloge statističkih vjerovatnoća kompozicije otvara pitanja? Ako i otvara, to su onda pitanja za nas a ne za AI sisteme – etički okviri i odnos čovjeka i algoritma.

I da li, da li je umjetnost ikad bila u hiperprodukciji?

The post Ghibli copycat: o umjetnosti, autorskim pravima i poštovanju umjetnika appeared first on Nauka govori.