VODA JE POKRENULA SVE

Voda, kao magična riječ, ponavljala se bezbroj puta u razgovoru sa Veljom Perišićem, poznatim domaćinom i uspješnim privrednikom iz sela Dračeva.

Prethodnih godina, pogotovo ljeti, ponešto bi načuli i saznali od mještana Dračeva, o Velju Perišiću koji ne odustaje od traženja vode po seoskim estavelama koje u Popovu nazivaju jame. Međutim, malo je izvorišta – jama u drugim selima da se može ući u njihove bezdane kao što su jame u ovom selu, pogotovo Plitica i Kropuši, za koje se u Popovu kaže da te dvije jame izbace polovinu od ukupne vode koja teče desnom stranom polja u vrijeme zimskih kišnih sezona.

Baš, Plitica, bila je početak svih ostalih odluka i početaka, rekao nam je Veljo na ulazu u ovaj golemi bezdani, nastavio ovu svoju neobičnu priču koja će ostati zapamćena dugo i dugo u životu ovog sela.

„Voda u našim jamama je priča stara koliko i naše selo“, nastavio je Veljo, „jer sam još od starijih slušao te priče da u dubini našeg potkraja postoji voda koju niko nije istražio u dugim ljetnim sušama. Vele, vode ima, ali niko nije siguran koliko i kako bi se moglo do nje doći… takve priče su me i navele da prije nekoliko godina sa sinom Acom i nekoliko komšija krenemo u ovo istraživanje koje bi danas mnogi proglasili avanturom. Prostor u koji smo ulazili osvajali smo postepeno. Etapu koju osvojimo spuštanjem pratimo smo nabijanjem ankera i klina u pukotine između stijena. Za te ankere zavarujemo metalnu konstrukciju i tako se spuštamo etapu po etapu preko trideset metara.

Podzemlje otkriva toliko neobičnih tunela, velikih hala, tjesnaca, jezera i sifona spojenih vodom, ali preprečenih stjenovitim zaprekama. Osvojili smo i obilježili prostor od skoro tri stotine metara.  Neka mjesta smo preplivali, a postoje dionice koje smo morali preroniti na dah. Mi nismo imali baš ništa od opreme ni speleološke ni ronilačke. Jedino na ovom putu kroz podzemlje nosimo baterijsku lampu i konope za spuštanje i konopac kojim pratimo kretanje kroz raznoliki podzemni lavirint. Naša želja za vodom se samo pojačavala,“ istakao je Veljo nepokolebljiv stav bez ijedne dileme. Priča o podzemnom istraživanju i nadi da će doći do dovoljnih količina vode dobija pravi epilog onog momenta kada na ovom putu kroz podzemlje po prvi put čuju šumove vode kroz podzemne hodnike i vodopade.

„U tom mraku i grobnoj tišini stanemo i osluškujemo. Negdje iz daleka dopiru šumovi. Daleko da ne možemo odrediti pravac. Ti šumovi su nas vukli danima,“ nastavlja Veljo, „i bili su nam nekakva garancija veće količine vode koja bi nama bila potrebna za neku ozbiljnu potrošnju. Kada smo došli do velikog jezera u koje utiču vode i nestaju u nepoznatom pravcu, znali smo da je to mjesto sa koga treba praviti izvlačenje vode u nekom dužem intervalu da saznamo o kojoj količini se radi. Važno je da vam napomenem,“ nastavlja Veljo, „da je puna dva ljetna mjeseca trajalo naše istraživanje i postavljanje stepenaste metalne konstrukcije da izbacimo konope za spuštanje. S velikog jezera izvukli smo alkatano crijevo vani i uključili pumpe za vodu u avgustu. Dva dana i dvije noći trajao je test. Nakon nekoliko desetina kubika izvučene vode iz velikog jezera nivo vode se nije uopšte mijenjao. Niko nije bio srećniji od nas. To je bio presudni momenat koji nas je ohrabrio da nastavimo dalje naš veliki poduhvat.“

SUSRET U MRAČNOM PODZEMLJU SA ČOVJEČIJIM RIBICAMA

Presudan momenat  u ovoj priči biće dolazak prof. dr Saše Milanovića iz Beograda  i njegovo ohrabrenje i stručni savjet da se stručno priđe crpljenju vode iz jame Plitice. Da slučajnost bude veća, profesor je bio trebinjski srednjoškolac i sa Veljom je je išao u Srednjoškolski centar. Jedan poziv telefonom bio je dovoljan da profesor dođe u Dračevo, rekao nam je Veljo i dodao: „Naše poznanstvo iz djetinjstva bilo je dovoljno da profesor Saša Milanović dođe iz Beograda i da se stručno uključi u ovaj projekat. Provjeru kapaciteta vode, te odabir mjesta u podzemlju bili su njegovi zahtjevi koje smo u potpunosti ispoštovali. Susret sa čovječijom ribicom u nekoliko jezera bio je uobičajan. Od profesora Saše smo saznali da nigdje veće primjerke ni on nije sreo kao u Plitici. Bile su duže od 30 cm što je do sada prava rijetkost da se pronađe u podzemnim vodama. Zabrana bilo kakvog bušenja sa površine polja bila je njegova odluka, upravo radi onih malih vodozemaca, da se ne bi miješale površinske vode koje su djelimično zagađene sa podzemljem koje je stopostotno još i hemijski i bakterijski čisto.

Put od mog prvog silaska u podzemni svijet da izrode projekat te prvih kubika vode izbačenih u selo tragao je pet godina, tačnije četiri sezone. Sjećam se da sam prvi put sišao 28. jula 2019. godine. Ove poslove smo isključivo radili ljeti. Ljeti je vrijeme najnižijih vodostaja podzemnih voda i jedina mogućnost da se istražuje ispod zemljine površine.“

PITANJE DANA JE BILO KADA ĆE SE NEKO OTROVATI MOJOM SALATOM ILI LUKOM…

Čitaocima Glasa Veljo Perišić je poznat kao veliki domaćin i uzoran poljoprivrednik, proizvođač povrća u plasteničkoj proizvodnji već dva desetljeća. Želja za sigurnom i čistom vodom nije ga napuštala sve ove godine koliko se bavio proizvodnjom povrća. Plastenička rana proizvodnja povrća, gdje je Veljo bio prepoznatljiv, uzoran proizvođač, direktno je zavisila od sigurnog i stabilnog vodovodnog sistema, što je po njegovim riječima bilo daleko od dobrog i sigurnog.

„Za dvadeset godina,“ nastavlja Veljo svoju priču o nepremostivim problemima, „više sam proljeća dočekao bez vode nego sa vodom. Plastenik u rasadniku, a i konzumnoj proizvodnji povrća ne može čekati. Meni treba danas voda, a sjutra mi je kasno… Tehničke vode nema radi raznih kvarova i neriješenosti. A sada da budem u potpunosti iskren: ko to danas našu tehničku vodu iz rijeke može okarakterisati hemijski i bakteriološki čistom? Da li ja moram da krijem da sa tom vodom zalijevam povrće? Hoće li se neko otrovati od moje salate i luka? Ta dva problema su bili najveći razlozi da sam siđem u podzemlje naše Plitice. Shvatio sam da ja nemam drugog rješenja do dolaska do pitke vode ili da odustanem od plasteničke proizvodnje. Moj odlazak u mračno podzemlje sa baterijom i konopcem u ruci bio je jedini preostali potez,“ opravdao je svoju odluku Veljo u ovom razgovoru.

PITKA VODA JE BILA KAO MAMAC ZA LJUDE KOJI SU ŽELJELI ULAGATI U DRAČEVO

Na moju konstataciju da je nakon skoro četiri godine, računajući na istraživanje i izgradnju cjevovoda, pitka voda zaokrenula za trista šezdeset stepeni nastavak života na selu Dračevu, Veljo je sa ponuđenim argumentima nastavio ovaj razgovor.

„Danas sa ovoga mjesta gdje sam prošao za pet godina ne mogu da vjerujem sa koliko sam motiva i snage ušao u ovaj obimni projekat. Ruku na srce, za neke ljude sam bio ubjedljiv da mi priđu i da mi pomognu. Moj rođak Dragan mi je vjerovao da neću odustati. On je mašinama učinio dosta. Moje komšije Mrakići: Veso i Neđo dobro su me pogurali novčano i akcijaški. Puno mi je to značilo. Luku Petrovića i „Elektoprivredu“ ne smijem nikako zaboraviti. Luka mi je direktno pomogao nešto oko 14.000 KM,  a moja ukupna finansijska konstrukcija je preko 50.000 KM. To je ono što smo morali platiti, a naš rad ne računam. U stopu su me pratili moj sin Aco, Slobodan Marić i Marko Ivanišević. Iz speleološkog društva „Zelena brda“ dolazio je Nikola Lakić. Rad u jami, spuštanje, ankerisanje, varenje konstrukcije ne bi bili mogući bez ovih mladih momaka koji su neustrašivi u savladavanju svih prepreka i vertikalnih i horizontalnih. Naš put do vode je bio preko trideset metara vertikalno, a skoro 300 metara horizontalno do mjesta gdje smo instalirali usisnu korpu.

VODA JE PRESUDNA DA DRAČEVO KRENE ZNAČAJNIM KORACIMA U OŽIVLJAVANJE

Nakon skoro pet godina voda je prepumpana iz estavele – jame Plitice u bazen u srcu sela, a odatle je izgrađenim vodovodom razvedena da pumpama i gravitaciono snabdijeva zainteresovane potrošače, pojasnio nam je Veljo i sa puno optimizma nastavio ovu priču:

„I moj motiv i želja da proširim poslove su porasli kada je u selu napunjen bazen čiste pitke vode. Odlučio sam se uz podršku sina Aca da na prostoru od 2 hektara izgradimo pristojan auto kamp sa svim pratećim sadržajima. Želio sam da taj prostor po funkcionalnosti i sadržajima zadovolji sve standarde jednog modernog auto kampa. Na prostoru koji je u završnoj fazi uređenja odradio sam dvadeset zasebnih cjelina za auto kamp kućice sa zasebnim priključkom vode i struje. Tuš kabine i vc kabine su urađeni po najvećim standardima. Takođe, u ovom prostoru sam izgradio i boćalište koje sam prilagodio opet nekim standardima računajući i na takmičarske zahtjeve ovog terena. Korisnici kampa će imati mogućnost korištenja roštiljnice, ognjišta, rashladnih uređaja, a sve to urađeno na ukusno urađenom prostoru za odmor, uz vještački potok sa pačjim jezerom. Kampu smo krstili ime „Sunčana dolina“ (engleski „Sunny valley”) a tako ime kampu mora biti i opravdano i u prirodi. Kao istinski osjećaj raja svakom našem kamperu. Moj kamp, za koga se nadam da će iduće sezone ući u punu funkcionalnost je samo jedna karika u kružnom lancu turističke ponude u Dračevu.

U tom turističkom krugu prvu kariku može zauzeti apartmanski kompleks „Vila Sonja“ našeg komšije Rista Kosovića za koga vjerujem da je uložio nekoliko stotina hiljada evra i nestrpljivo čekao da riješimo pitanje pitke vode. Neizostavno mjesto pripada i vinariji i restoranu Mladena Anđušića – poznatog kao Prota. Prije godinu dana u ovoj seoski krug ponude ušao je i Jovica Ivanišević sa projektom destilarije. Nezvanično sam saznao da je sa svojim džinom već došao u Evropu, Englesku i Ameriku.

Rezultat najnovije investicije lako možete primijetiti u prolazu kroz Dračevo sa bijelim objektima koji se u savremenom svijetu naziva „glamping“ naselje kog čini niz uređenih objekata za sve vidove korištenja i vlasništvo od prodaje do iznajmljivanja. Vlasnik ovog projekta koji je takođe u završnoj fazi je Zoran Vuković. Još jedan projekat je u najavi nekih naših gastarbajtera koji imaju slične ideje u turističkoj ponudi, već su kupili kuće od Miletića. Sva ova moja priča koju sam sažeo u pet godina, zaključuje Veljo, moglo bi da se zaokruži u jednoj bitnoj činjenici a to je: Naš problem bila je voda i taj problem smatrajte riješenim za sve oni koji dođu u ovo selo i da investiraju.“

VODA ČISTA KAO SUZA ODRADILA JE VISOKI KVALITET MOM DŽINU

Sa Veljom sam ovo prijepodne obišao prostrani auto kamp „Sunčana dolina“ i uvjerio se u finiš radova do svečanog puštanja u rad. Tog dana sreo sam i Jovicu Ivaniševića koji mi je želio da istakne njegovu ključnu činjenicu koja je prevagnula da ulaže u Dračevo i da se počne baviti proizvodnom djelatnosti. Na nezamjenljivu ulogu pitke vode u proizvodnji džina, za koji vjeruje da će naći svoje mjesto u širokoj ponudi velikih brendova, Jovica kaže: „Ideje nekoliko porodica stapaju se u jedan cilj i kreću se istom putanjom. Želimo Dračevu vratiti život ali i uspjeti svako za sebe čime god da se bavi. Za sebe sa sigurnošću mogu reći da sam se odlučio investirati u destilariju tek onog dana kada sam od Velja saznao da ću imati stabilnu, pitku vodu čistu kao suza.“

LJUTUNAC ŠIPAK JE BIO ACOV IZBOR

U razgovoru sa Veljom često sam primijetio njegovu želju  i namjeru da moramo čistiti sve da bi na selo privukli mladi ljudi. Njegov uspjeh i primjer kao roditelja smatra vrlo bitnim da bi djecu pridobili, pa kaže: „Sin Aco je dobar i odrastao momak, fakultetski obrazovan, ali isto tako ponizan i spreman da pomogne u svakom momentu. Ja, kao roditelj, sam imao inicijativu što često nije slučaj pa smo skloni da konstatujemo da nam djeca neće na selo i da ne žele da rade. To nije istina,“ nastavlja Veljo, „jer ne vidimo da mladi žele da znaju za šta rade i da od svoga rada mogu pristojno da žive. Ja sam svom djetetu pripremao i omogućio, svojim primjerom i zalaganjem, da on svojom inicijativom bira nešto što nije daleko od uslova koje sam ja stvorio. Aco je želio da zasadimo oko 1000 šipaka i ja sam tu ideju prihvatio bez ijedne riječi. Štaviše, pratiću ga koliko god budem mogao da tu proizvodnju udupla i da ide u finalni proizvod proizvoda od šipka. Sistem vode je razveden i da bi se dobili najbolji rezultati i za par godina očekivati je da će se na našem tržištu pojaviti vrhunski sok šipka ili neka druga prerađevina. Kada naša djeca imaju ideju važno je, a i presudno, podržati ih a ne smatrati da su uvijek oni mali i da naša riječ mora biti presudna i zadnja“, zaključio je Veljo.

Izvor: Radio Trebinje

The post VODA JE POKRENULA SVE appeared first on eTrebinje.