Vakcine kao scapegoat: psihologija krivice i eksternalizacija problema

Razmišljala sam dugo nad jednim vrlo osjetljivim pitanjem. I obećavam jedan relativno kratak tekst o tome. A pitanje je – zašto roditelji djece s nekim poteškoćama, recimo nekim oblicima poremećaja iz autističnog spektra ili drugim zdravstvenim problemima prebacuju uzrok toga na, primjerice, vakcine. I da se razumijemo – ovo nije kritika roditeljima. Ovo je poruka zdravstvenim radnicima da bolje shvate psihološke mehanizme ovakvih stavova i ponašanja, budu empatičniji.

Zamislite vi tu situaciju – vi ste funkcionalni. Zapravo ste potpuno zdravi. Nemate neke probleme. I onda gledate vlastito dijete kako raste i osjećate da nešto nije uredu. Neki pokreti, govor… nešto jednostavno nije kako valja, kako bi trebalo. Ko je kriv? Tražite krivca. Vi krivi? Nešto je bilo u vašim genima, neka sitnica, nešto… Faličan gen. Loša genetika. I u našem teško-patrijarhalnom društvu, žena će biti ta koja je kriva, njeni geni. Nikad muškarac. Žena je kriva što rodi djevojčicu, žena je kriva da je nešto „iz njene familije”…

Ono što dosta ljudi ne razumije jeste da, premda u autizmu ima dosta toga do gena – neka mala sitnica, neka kombinacija gena, neka varijanta, nije sve nasljedno. Možda se dogodila neka promjena, mutacija u nasljednom materijalu, neka epigenetička promjena. Možda uopšte nije nešto što teče kroz porodicu. Nego se jednostavno “zalomilo”. Možda je do nekog odnosa dva ili više gena. Možda roditelji stvarno nemaju ništa, ali se u novom pokoljenju desila neka promjena. Utjecaj vanjskih faktora – recimo zagađen zrak (inače zagađen zrak u trudnoći je jako povezan s povećanim rizikom od pojave poremećaja iz autističnog spektra). Čak i ako majka nije pušila ili konzumirala alkohol u trudnoći, postoje neki vanjski faktori na koje ne možemo utjecati ili smanjiti rizik.

Bolest djeteta je jedan od faktora opstanka ili neopstanka veze. Međusobno svaljivanje krivice i optuživanje kao okosnica kućnih svađa. Stigmatizacija od strane ostatka porodice.

Onda ljudi nesvjesno, svjesno ili polusvjesno pribjegavaju eksternalizaciji problema, kako bi sačuvali mir u kući. Recimo vakcine.

Početkom 1998. godine objavljena je sada već potpuno diskreditovana studija Andrewa Wakefielda, koja je lažno povezala MMR vakcinu sa autizmom. Iako je povučena, ta ideja je ostala u javnosti i postala moćan narativ. Antivakcinalni pokreti nastavili su da je šire jer je jednostavna i emotivno uvjerljiva.

Kada roditelji primijete prve znakove autizma upravo u periodu kada dijete dobija vakcine (12–18 mjeseci), oni povežu dvije stvari koje se vremenski podudaraju, iako uzročno nisu povezane. Mozak prirodno traži obrasce i veze, pa je lako povjerovati u takvu „pripovijest“. Ovo je logička greška zamjena korelacije i uzročnosti (korelacija vs. kauzalnost)

Kada roditelji primijete da se njihovo dijete ne razvija „očekivano“, prirodno je da žele naći uzrok. Ljudima je lakše prihvatiti vanjski, jasno prepoznatljiv „krivac“ (npr. vakcina) nego nešto neuhvatljivo i apstraktno poput genetičkih predispozicija ili kompleksne interakcije gena i okoline. To daje osjećaj kontrole i smisla. Protiv materijaliziranog neprijatelja se može boriti. Lakše je shvatljivo.

I inače u životu mi pribjegavamo eksternalizaciji problema i pokušajima objektiviziranja uzroka problema. To se koristi i u psihoterapiji kako bi se problem učinio manje apstraktnim, dokučivijim i lakšim za razlaganje. To je vrsta hiperracionalizacije, ali ne zasnovane na dokazima.

Autizam nema jedan uzrok, već je rezultat složene kombinacije genetičkih faktora i uticaja okoline. Takvo objašnjenje je teško, ne nudi „jasnog krivca“, pa je manje privlačno od pojednostavljene teorije zavjere, dezinformacije koja je lako shvatljiva. Bilo bi bitno i medicinskim radnicima da shvate ovu perspektivu roditelja, zašto se događa, i da je to vid psihološke borbe kako bi imali dovoljno snage da svom djetetu daju najbolje i najviše.

U međuvremenu, različiti širitelji dezinformacija o vakcinama i medicini, zastupnici pseudonauke, šarlatanstva i alternativnih metoda liječenja imaju svoje male obrte u kojima cvjeta prodaja suplemenata za detoksikaciju, MMS kapi očajnim roditeljima, terapije helacijama, preparati i protokoli za čišćenje od vakcina. Šireći dezinformacije i strah, oni profitiraju, kroz još jedan oblik ekonomije straha.

Naslovna slika je urađena pomoću alata umjetne inteligencije.

The post Vakcine kao scapegoat: psihologija krivice i eksternalizacija problema appeared first on Nauka govori.