Vitomir Maričić: izazovi fiziologije ronjenja na dah i Guinnessov rekord od 29 minuta i 3 sekunde

Možda zvuči kao scena iz filma, ali 14. juna ove godine freediver, Vitomir Maričić iz Hrvatske izveo je podvig koji graniči s nemogućim. Udahnuo je i zaronio u bazen u hotelu Bristol u Opatiji i ostao nepomičan čak 29 minuta i 3 sekunde – dovoljno dugo da uđe u Guinnessovu knjigu rekorda. Time je nadmašio prethodnog rekordera ronjenja na dah za skoro pet minuta. Ronjenje na dah ili freediving je oblik ronjenja u kojem se ronioc oslanja isključivo na vlastiti udah, bez ikakve opreme za disanje poput boca s kisikom.

Da bismo shvatili veličinu ovog dostignuća, dovoljno je uporediti ga sa životinjama poznatim po nevjerovatnim ronilačkim sposobnostima. Delfini obično mogu zadržati dah oko 10–12 minuta, dok foke bez problema ostaju pod vodom i do 20 minuta, s tim da foke čak imaju mehanizma da osjete nivo kisika u krvi. Maričić ih je sve daleko iza sebe. Inače, obični ljudi, koji nisu praktički Aquamani, može izdržati između 30 i 90 sekundi. Dakle, Maričić je zadržao daj oko 60x duže nego većina ljudi.

Kako je to moguće, kada ljudska pluća u prosjeku mogu zamijeniti tek 20% zraka pri svakom udahu, dok foke mogu obnoviti čak 90%?

https://www.instagram.com/p/C_annFaIOyA/

Pripreme da se izdrži

Tajna je u pripremi i još nekoliko faktora: Maričić je deset minuta prije pokušaja udisao čisti kisik. Zrak koji mi udišemo ima “samo” oko 21% kisika, pa je udisanje čistog kisika Maričiću omogućilo da pohrani više kisika. Na taj način maksimalno je zasitio ne samo pluća nego i krv – povećavši količinu rastvorenog kisika u krvnoj plazmi, što postaje svojevrsna rezerva za cijelo tijelo. U normalnim okolnostima kisik je vezan za hemoglobin u eritrocitima, ali ovakva priprema puni i krvnu plazmu kisikom.

No, čak i bez udisanja čistoga kisika, Vitomir Maričić može izdražti držeći daj pod vodom za ljude nevjerovatnih 10 minuta i 8 sekundi.

 „Ovo svakako nije nešto što se dogodilo preko noći, ima tu i talenta. Kada mi je bilo četiri-pet godina, primijetio sam da sam znatno bolju u držanju daha od vršnjaka i bilo čemu drugom vezano za ronjenje i tako je počeo moj sportski put, kako ronjenje, tako i drugi sportovi koji su me oblikovali. Zadnjih devet godina je neki vrhunac tog elitnog ronjenja, konstantno na rubu ili preko ruba svjetskih rekorda. Unatrag godinu dana, devet mjeseci prije rekorda, počeo sam se pripremati, a to je najsličnije disciplini statike, koja je inače moja najmanje draga disciplina. Partner na projektu je bio hotel Bristol i priprema je izgledala tako da su ta statična držanja daha bila sve više i više zastupljena u mom redovnom treningu i to je kulimiralo sa državnim prvenstvom gdje sam napravio nacionalni rekord sa statikom 10 minuta i 8 sekundi i onda sam se u idućih mjeseci prešaltao na statiku na kisiku“, kazao je Maričić za Nauka govori.

Ronioci na dah  tijelo godinama oblikuju da može pohraniti što više kisika. Ključ je u treninzima koji kombinuju kardio vježbe i posebne tehnike disanja. Plivanje, trčanje ili vožnja bicikla jačaju srce i pluća, dok vježbe disanja ciljano treniraju dijafragmu – glavni mišić disanja. Time se pluća navikavaju da se šire do većih zapremina i da u sebe prime više zraka.

Rezultat? Veća plućna „rezervoarska komora” za kisik. Svaki dodatni mililitar zraka može značiti nekoliko dragocjenih sekundi više bez daha – a upravo se te sekunde zbrajaju u minute i rekorde.

Na svom Instagram profilu objasnio je da je rekord započeo s gotovo pet puta više kisika u tijelu nego što ga čovjek inače ima. Bez te strategije, gotovo pola sata bez daha bilo bi nezamislivo.

No, ako ste mislili da je lakše ovo raditi jer natočite u pluća kisik, varate se.

„Apsolutno je sigurno zadržati dah u normalnoj apneji i najgore što vam se može dogoditi je da imate blackout, ali to je bezopasno. Ograničeni ste zato što nemate dovoljno kisika. Međutim kada imate i više nego dovoljno kisika, onda postoje razni rizici povezani sa oksidativnim streom stresom, sa razinom CO2, sa krvi… U takvom jednom vrlo neprirodnom ogruženju koje nije ni istraženo dovoljno, vrlo je teško reći šta ti se može dogoditi, kada i kako i posljedice trovanja s CO2 su vrlo ozbiljno. Ne znamo puno o držanju daha na kisiku, jer je jako malo ljudi to gurnulo ovako jako, a niko nije gurno ovako jako i nemamo bazu ljudi da podijeli iskustva. Teško je učiti iz toga. Teško je reći šta je teže, ali meni se, zbog svega ovog navedenog, čini da je na kisiku teže držati dah. Uvijek ću rađe na zraku nego na kisiku. Moje pripreme su bazirane na normalnoj statici, a onda sam se samo adaptirao na statiku na kisiku i to vrlo kampanjski. Vjerujem da tu postoji veći potencijal i ako se ikad budem time ponovo bavio, bolje ću istražiti“, ispričao je ovaj Riječanin.

No problem je još nešto – kako se freediveri poput Maričića suzdržavaju jednog tako bazičnog i nevoljnog refleksa kao što je uzeti dah?

Kako izdržati nagon za disanjem?

Kisik je gorivo bez kojeg naše ćelije ne mogu preživjeti. Ipak, ono što nas tjera da udahnemo nije nedostatak kisika – već nakupljanje ugljičnog dioksida u tijelu.

Kada ćelije troše kisik, one proizvode CO₂ kao otpadni plin. Jedini način da ga se oslobodimo jeste disanjem. Kad zadržimo dah, ugljen-dioksid se nagomilava, a naš mozak to odmah prepoznaje i aktivira snažan refleks disanja. Ronioci na dah treniraju kako bi “otupjeli” taj refleks – navikavaju svoj mozak i tijelo na veće količine CO₂ i manje količine kisika. Time pomjeraju granicu do koje mogu izdržati bez daha.

Kod zadržavanja daha pri ronjenju na dah dolazi i do smanjene fizičke i psihičke aktivnosti i smanjenja broja otkucaja srca zahvaljujući ćemu se i kisik manje troši. Zapravo se cijelo tijelo stavi u modus štednje.

No, čak i tada, u jednom trenutku dolazi do „fiziološke prekretnice”: dijafragma počinje da se grči i tijelo nas gotovo prisiljava da udahnemo. Samo vrhunski ronioci, koji su naučili kontrolisati te bolne kontrakcije, mogu nastaviti dalje.

„Što se tiče misli, u idealnim okolnostima nema misli. Samo sam prisutan i postojim. Imam odsutnost misli. Najgori trenutak je bila ta 13. -14 minuta gdje sam mislio da ću odustati, ali sam si govorio da nije bitno koji rezultat napravim i stalno si to govorim i da ako mogu ostati još deset sekundi, da ostanem i još deset sekundi i tako sam nekako prošao kroz te teške periode i završio uspješno”, kazao je iskreno Maričić

Dodao je kako ne može zanemariti mentalne pripreme koje je imao praktično čitav život.

Upravo ta mentalna disciplina pravi razliku. Ronioci na dah ne treniraju samo pluća – oni treniraju i um. Meditacija, svjesno disanje i tehnike opuštanja pomažu im da ostanu mirni, bez panike, i kada tijelo „vrišti” za zrakom.

Vitomir Maričić, slika iz privatne zbirke, courtesy of Vitomir Maričić

“Bilo mi je jako stresno taj dan i mislio sam da neću izdržati. Nikad ja ne idem sa predodžbom i pretpostavkom da ću sigurno nešto napraviti. Uvijek puštam tu mogućnost da neću uspjeti, da neće proći dobro i spreman sam na neuspjeh uvijek, u svakom trenutku. Sastavani dio sporta i uspjeha je neuspjeha. Ja često kažem sportašima da tek onda kada su spremni na neuspjeh, tad su spremni i na uspjeh. To je konstantna borba i mentalna i postane fizički. Recimo kada držim dah na zraku, osjeća mse dobro, ali nakon ovoga na kisiku imao sam izuzetno jake glavobolj, krvarenja u crijevima, i neurološki umor organizma jer to je stvarno guranje izvan nekih prirodnih okvira”

Ovim podvigom Maričić je još jednom pokazao koliko granice ljudskog tijela mogu da se pomjere – uz znanje, trening i nauku na svojoj strani.

“Iz freedivinga se može puno toga naučiti. Iz svih sportova učimo tu jenu mentalnu kontrolu i tu jednu vrstu meditacije, ali u freedivingu dođe na jednu višu razinu, jer moramo jako brzo to naučiti i brzo doći u to stanje svijesti. Dijelom jer je ključno za držanje daha, a dijelom zato što je fiziološki uvjetovano boravkom pod vodom. Tako mislim da je freediving koristan za sve aspekte života“, dodao je.

Vitomir Maričić, slika iz privatne zbirke, courtesy of Vitomir Maričić

No postoje i ljudi koji usporavaju da je ronjenje na dah na kisiku pravo zadržavanja daha. Vitomir Maričić na te komentare odgovara da su freediving na zraku i na kisiku kao sprint i sprint s preponama različite discipline.  „I jedno i drugo ima svoje zahtjevnosti, ali su uslovi različiti. Ali i jedna i druga disipline zavređuju pažnju. Mislim da ja mogu dobro ocijeniti da li je nešto vrijedno pažnje u freedivingu.” Maričić je sa svojim rekordima i rezultatima jer je najbolje rangiran ronioc, sa najviše bodova u istoriji i stvarno može reći s kredibilitetom kako je freediving na kisiku teška disciplina.

Ovaj poduhvat je imao i svoju drugu stranu – podizanje svijesti o važnost zaštite morskih ekosistema.

 „Kada radim ovakve stvari, pokušavam iskoristiti da skrenem pažnju na stvari koje zaslužuju pažnju i da se približi javnost. Odlučio sam se za kampanju sa Sea Shepherdom, koji su organizaciju u koju stvarno vjerujem, podržavam način na koji oni štite oceane, a to je direktna akcija bez nekih prostesta i gubljenja vremena i resursa, akcija na samom moru. To se proširuje na pokušaje utjecaja na vlade da mijenjaju zakon, na Europsku Uniju, na informiranje građana, ali uvije se radi o nekoj akciji. Pošto je moj sport vezan za more direktno, mislim da je to dobro spojeno i da pogodim publiku koja je osjetljiva na takve teme, koje jesu zapravo jako hitne i za nas i naš planet“, dodao je Vitomir Maričić za kraj.

The post Vitomir Maričić: izazovi fiziologije ronjenja na dah i Guinnessov rekord od 29 minuta i 3 sekunde appeared first on Nauka govori.