Šta uzrokuje rak? Nauka vs. mitovi o „krivici“ i Bruce Lipton

Rak je složena bolest koja nastaje kada ćelije tijela počnu nekontrolisano da se dijele. Međutim, za razliku od tvrdnji popularnih pseudonaučnika kao što je Bruce Lipton, nauka jasno pokazuje da rak nije jednostavno posljedica lošeg životnog stila ili „mentalne blokade“, već rezultat niza međusobno povezanih faktora – od genetičkih predispozicija do izloženosti određenim supstancama i infekcijama.

Bruce Lipton je razvojni biolog koji zastupa pseudonaučnu tezu kako na gene i DNK mogu utjecati vjerovanja osobe. Također, Lipton širi i dezinformacije o vakcinama te misli kako vakcine mogu izazvati autizam, što je opovrgnuto nizom studija. Ovo je još jedan primjer toga kako ljudi koji šire dezinformacije često zapravo šire više dezinformacija.

U više svojih intervjua i knjiga Lipton je širio netačne teze o raku i pacijentima oboljelim od raka. Njegove izjave su ponižavajuće i duboko vrijeđaju pacijente te negativno utječu na njihovo mentalno zdravlje i put ozdravljenja. Jedna od njih je da vjerovanja osobe i misli mogu dovesti do toga da oboli od raka. Molimo pacijente oboljele od raka da se ne osvrću na ovakve neetičke priče napamet. Jasno je da nekim životnim odabirima – recimo da pušimo ili uzimamo alkohol, ali jedan dio slučajeva raka ne ovisi o nama – možemo se slučajno inficirati ili mutacije koje uzrokuju rak nastanu sasvim slučajno. Liptonove izjave su neetične i zlonamjerne.

1. Genetički faktori – naslijeđe igra ulogu

Neki ljudi nasljeđuju mutacije koje povećavaju rizik od raka. Najpoznatiji primjer su mutacije u BRCA1 i BRCA2 genima, koje povećavaju rizik od raka dojke i jajnika. Iako naslijeđene mutacije ne znače da će osoba sigurno dobiti rak, one mogu doprinijeti njegovom razvoju.

Postoje i onkogeni – genetički prekidači za rak. Onkogeni su geni koji, kada mutiraju ili se prekomjerno aktiviraju, mogu doprinijeti nekontrolisanom rastu ćelija i razvoju raka. U zdravim ćelijama, ovi geni igraju ulogu u regulaciji rasta, diobe i diferencijacije ćelija. Međutim, kada dođe do mutacije ili pojačane ekspresije onkogena, ćelije mogu početi nekontrolisano da se dijele, što dovodi do stvaranja tumora.

2. Spontane mutacije – lutrija biologije

Svaka ćelija u tijelu prolazi kroz stotine hiljada hemijskih reakcija dnevno. Ponekad, greške u replikaciji DNK mogu dovesti do mutacija koje omogućavaju ćelijama da izmaknu kontroli. Ove mutacije se dešavaju slučajno, što znači da rak može nastati i kod osoba koje vode zdrav život i nemaju genetičke predispozicije.

3. Okolinski faktori – toksini i zračenje

Izloženost određenim hemikalijama i fizičkim agensima povećava rizik od raka. Na primjer:

• Duhan sadrži kancerogene supstance koje izazivaju mutacije u ćelijama pluća.
• Ultraljubičasto (UV) zračenje oštećuje DNK u koži i može izazvati melanom.
• Azbest je povezan sa rakom pluća i mezoteliomom.

Ovo nisu jedine kancerogene tvari. Spisak je dugačak, a neke od njih se nalaze i u biljkama i gljivama. Ne treba zaboraviti ni kako alkohol povećava rizik obolijevanja od raka, naročito raka jetre.

Još jedan okolinski faktor, onaj na koji najčešće pomislimo kao na uzročnika raka je i jonizujuće zračenje (npr. radon, rendgenski zraci) .

4. Infekcije – virusi mogu izazvati rak

Određeni virusi igraju ključnu ulogu u razvoju raka:

• HPV (humani papiloma virus) može izazvati rak grlića materice, anusa, vanjskih genitalija i grla.
• Hepatitis B i C povećavaju rizik od raka jetre.
• Epštajn-Bar virus (Epstein-Barr virus, EBV) je povezan sa određenim vrstama limfoma.

Ovo pokazuje da rak nije samo pitanje individualnog izbora, već može biti posljedica infekcija koje nisu pod direktnom kontrolom pojedinca.

5. Ishrana i životni stil – samo dio slagalice

Dok određeni faktori životnog stila, poput pušenja, loše ishrane i fizičke neaktivnosti, mogu povećati rizik od raka, oni nisu jedini uzrok. Čak i ljudi koji vode izuzetno zdrav način života mogu oboljeti od raka zbog nasumičnih mutacija ili genetičkih predispozicija.

6. Starenje – jedan od faktora rizika

Najvažniji faktor za razvoj raka je starost. Što je osoba starija, veća je šansa da su se u njenim ćelijama akumulirale mutacije koje mogu dovesti do raka. Ovo objašnjava zašto je rak češći kod starijih ljudi, bez obzira na njihov način života.

Bruce Lipton „Kancer quack”

Za one koji ne znaju, „quack” je termin koji označava varalice, pseudonačnike i pseudoljekare, šarlatane. Lipton, premda je biolog po obrazovanju, premda je doktor nauka, pa čak je radio i na Stanfordu na matičnim ćelijama, promoviše neke stvari koju su zapravo pseudonauka ili kako neki žele ublažiti situaciju “nekonvencionalna nauka”. Ovo nije prvi naučnik i doktor nauka koji je otišao u šarlatane i širio dezinformacije. Nobelovci Linus Pauling i Luc Montagnier su također primjeri ove pojave.

On neke prilično nove pojmove, kao što su kontrola gena i epigenetika tumači proizvoljno i daje im značenja i svrhe koje nauka nije utvrdila. Epigenetička kontrola aktivnosti gena zasniva se na tome da neke tvari, poput metilne grupe mogu da se prikače na neki dio DNK i zapravo kontrolišu stepen uvijenosti DNK tj. hromatina. Ako je genetički materijal jako zgusnut, uvijen, onda se geni ne mogu pročitati, nisu dostupni za transkripciju. Na taj način ne može ni nastati neki protein.

Lipton u svojim nastupima te u knjizi The Biology of Belief tvrdi kako naše misli, naša podsvijest utiču na ćelije te da mogu izazvati rak. Recimo ako je osoba puna ljubavi, onda oslobađa hormone i neurotransmitere poput dopamina, oksitocina i to djeluje blagotvorno. Naravno, zasigurno je da ovo djeluje pozitivno i ima dobar efekat na organizam. I sigurno osoba koja je okružena ljubavlju i dobrotom ima manje stresa. Liptom tvrdi kako osoba koja je izložena strahu izložena je hormonima stresa i  to stvara upalnu reakciju koja proizvodi bolest. Jasno je i to da upalne rekacije mogu djelovati negativno zdravlje i kratkoročno i dugoročno, ali ono što Lipton zapravo poručuje jeste da je osoba sama kriva za svoju bolest, rak. Da je manje bila pod stresnim situacijama, da je bila bolja osoba, da nije imala podsvjesno ružne misli… ovo je optuživanje pacijenata za njihovu bolest i i vrijeđanje. On epigenetičkoj kontroli, čiji efekti još nisu dovoljno istraženi pridaje supermoći – sve što se ne može objasniti, on jednostavno objasni epigenetičkim djelovanjem misli, podsvijesti i hormona. On također tvrdi da smo mi gospodari naše genetičke aktivnosti, praktično da svojom voljom, pozitivnim mislima možemo utjecati na aktivnost gena i liječenja raka. Ovo je opasno razmišljanje jer šarlatani navode pacijente da prestanu uzimati terapiju i da se liječe „snagom pozitivnih misli”, „manifestacijom” i slično. Ili čak i ako pacijent uzima lijekove, onda izlječenje pripisuju snazi volje, a ne terapiji.

On također tvrdi da je netačna ideja da geni kontrolišu biologiju i smatra kako je zapravo okolina ta, a DNK i RNK samo odgovaraju na te podražaje, te stoga današnja nauka nije tačna. Međutim, biologija ni ne tvrdi da samo geni kontrolišu ćeliju i organizam, nego da se radi o složenoj sprezi okolišnih i genetičkih faktora. Ono što često vidimo kod Liptona je da neki naučni argument iskrivi do krajnje granice i onda kontraargumentuje tu tako iskarikiranu i pojednostavljenu tvrdnju u maniri manipulacije koja se zove strašilo.

Slično je zastupala i motivaciona govornica New age pokreta i alternativne medicine Louise Hay koja je tvrdila da se može izliječiti rak i druge bolesti pozitivnim mislima.

Dvije najpoznatije knjige Louise Hay, Izliječite svoje tijelo: mentalni uzroci tjelesnih bolesti i metafizički način da ih prevladate i Možete izliječiti svoj život, izravno povezuju fizičke probleme poput raka s određenim negativnim emocionalnim obrascima i tvrde da će liječenje emocionalnih komponenti također izliječiti fizička stanja. Hay je napisala da misli—a ne samo seksualno ponašanje—mogu uzrokovati AIDS:

“Moje je uvjerenje da je venerična gotovo uvijek seksualna krivnja. Dolazi iz osjećaja, često podsvjesnog, da nije ispravno izražavati se seksualno. Nositelj spolne bolesti može imati mnogo partnera, ali samo oni čiji je mentalni i fizički imunološki sustav slab bit će podložni njoj”.

Ovo su jako opasne rečenice i uopšte nisu u skladu sa epidemiologijom. Dakle, osoba je sama kriva zbog svojih misli što je oboljela.Ovo također prenosi poruku da ako pozitivno mislimo, ne možemo oboljeti od seksualno prenosivih bolesti, čak i ako ne kroistimo zaštitu i imamo rizična ponašanja. Nepotrebno je naglasiti kako su ovo opasne gluposti.

Zaključak – rak nije pitanje „krivice“

Teorije poput onih koje propagira Bruce Lipton, koje sugerišu da je rak samo posljedica lošeg životnog stila ili negativnog razmišljanja, nisu zasnovane na naučnim dokazima. One su ne samo netačne, već i štetne, jer mogu dovesti do stigmatizacije pacijenata. Rak je rezultat složenih interakcija genetike, okoline, nasumičnih mutacija i faktora rizika – a ne jednostavnog „lošeg izbora“ pojedinca.

Naučno razumijevanje raka omogućava razvoj boljih terapija i prevencije, dok pseudonaučne tvrdnje samo skreću pažnju sa pravih rješenja.

Ovaj članak je nastao kao dio projekta SCI-Shield.

Kreiranje ovog sadržaja podržala je Evropska komisija. Stavovi i vrijednosti izneseni u njemu isključiva su odgovornost autora/ica i ne predstavljaju nužno stavove i vrijednosti Evropske komisije.

The European Commission’s support for the production of this content does not constitute an endorsement of the contents, which reflect the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

The post Šta uzrokuje rak? Nauka vs. mitovi o „krivici“ i Bruce Lipton appeared first on Nauka govori.