RFK Jr. i globalna epidemija nepovjerenja u nauku

Robert F Kenedy Junior (RFK Jr), čovjek koji je izgradio politički brend na teorijama zavjere, poluistinama i nepovjerenju u institucije, sada sjedi na čelu američkog zdravstva. Njegov uspon je ironičan podsjetnik da u doba krize, umjesto stručnjaka, često biramo one koji znaju kako da naš strah pretvore u politički kapital. RFK Jr. nije samo presjekao budžet za mRNA istraživanja, presjekao je i simboličnu pupčanu vrpcu između nauke i javnosti. Odlukom da se ukloni gotovo pola milijarde dolara iz projekta koji je, ma koliko ga osporavali, u pandemiji spasio milione života, pokazao je koliko je krhka veza između političke moći i naučnih prioriteta. To nije bio hir jednog političara, nego rezultat višegodišnje erozije povjerenja, procesa u kojem su učestvovali i političari, i mediji, i mi, naučnici.

Pandemija je bila najveći test javne komunikacije naucnika u novijoj povjesti, i tu smo, nažalost, pali na ispitu. U martu maske nisu potrebne. U aprilu su obavezne. Ljeta 2020g. vakcine su obećavale kraj pandemije, a godinu kasnije morali smo objašnjavati zašto ljudi koji su vakcinisani i dalje mogu prenijeti virus. Nauka se mijenja kad dođu novi podaci, to je njena priroda. Ali kad tu promjenu ne objasnite prikladnim riječima dok se ona odvija u stvarnom vremenu, u očima javnosti to izgleda kao kolektivna amnezija ili još gore kao prevara ili zavjera.

Naučnici često govore jezikom laboratorijskih izvještaja, a ne jezikom ljudi koji sjede kući i gledaju TV. Koliko ljudi zaista razumije šta znači „neutralizirajuće antitijelo”? Koliko ih razumije šta je „statistički značajno smanjenje hospitalizacija”? Kad govorite u šiframa i da bi ste pokazali koliko ste vremena proveli na fakultetu i specijalizaciji, ne čudi da ljudi odu kod onih koji pričaju jednostavno, čak i kad pričaju gluposti. Ako je vjerovati urbanom mitu sam Einstein je rekao „ako ne možes to objasniti jednostavno, vjerovatno ni ti sam ne razumiješ”

I tu na scenu stupaju novi protagonisti „alternativni doktori” i pseudo-stručnjaci koji nikada nisu vodili ozbiljno istraživanje, ali imaju perfektno podešenu kameru i dobro uvježban ton glasa. Oni nude jednostavne narative: „Tijelo zna najbolje”, „Priroda je savršena”, “Sve je to zavjera farmaceutske industrije”. Ne morate biti stručnjak da biste razumjeli ove poruke, i upravo je to njihova moć. Ljudi ih ne samo da razumiju nego ih i pamte. U ostalom, nije da neke od tih teorija i nemaju uporista u stvarnosti.

Posebno opasnu dimenziju ovoj krizi povjerenja daju ljudi sa stvarnim akademskim titulama, doktori, profesori, ljekari i bivši I sadasnji istraživači,  koji svoj kredibilitet posuđuju poluistinama ili ,u najgorem slučaju, čistim lažima. Oni znaju da će „Dr.” ispred imena ili fotografija u bijelom mantilu otvoriti vrata televizijskih studija i portala željnih klikova. Njihove riječi, izvađene iz konteksta i servirane bez kritičkog filtra, daju iluziju o razilazenju stručnog konsenzusa tamo gdje ga nema. U javnosti, prosječna osoba teško razlikuje ozbiljan naučni rad od YouTube predavanja sa samoprozvanim ekspertom, a ovi ljudi  umjesto da koriste svoje znanje za razjašnjavanje  često koriste zbrku kao marketinški alat za vlastitu promociju.

Na Balkanu je taj jaz još dublji. Godinama urušavano povjerenje u institucije sada hrani cijelu industriju TV emisija u kojima polu–stručnjaci i samozvani doktori iznose „alternativne istine” u udarnim terminima. Publika ih gleda jer im vjeruje više nego političarima, a možda i zato što im pružaju osjećaj zajedničkog otpora. Voditelji ih tretiraju kao disidente i heroje, a zapravo su samo trgovci strahom. I dok pravi naučnici rijetko izlaze iz svojih laboratorija ili akademskih krugova, ova medijska klasa celebrity doktora i naucnika stvara potpuno novu verziju realnosti u kojoj se teorija zavjere tretira kao kritičko mišljenje.

RFK-ov rez nije izolovan incident; on je simptom globalne bolesti nepovjerenja. U SAD-u to vodi ka smanjenju istraživanja. Kod nas vodi ka društvu u kojem se pravi doktor mora pravdati zašto vjeruje u vakcine, dok se šarlatan predstavlja kao branitelj slobode.

Ako želimo promjenu, nauka mora izaći iz svojih bijelih hodnika i doći tamo gdje se povjerenje gradi, u kafane, škole, društvene mreže, gradske trgove. Naučnici moraju prestati govoriti samo jedni drugima i početi govoriti svima. Moraju naučiti biti strpljivi, ponavljati, crtati, objašnjavati, bez omalovažavanja i zargonskih rijeci tamo gdje nema potrebe za njima.

Da budemo jasni, ovaj tekst nije napad na pacijente koji imaju strahove ili pitanja, niti na one koji odluče da ne prime vakcinu ili bilo koji drugi novi tretman. Naprotiv, u ovom vremenu visokotehnološke medicine, kada se nova otkrića pojavljuju brže nego što javnost stigne da ih shvati, potpuno je razumljivo osjećati nesigurnost. Donijeti ispravnu odluku o vlastitom zdravlju gotovo je nemoguće bez jasnih, otvorenih i poštenih smjernica. Krivica ne leži na pojedincu koji sumnja, već na društvu i institucijama koje nisu uspjele stvoriti okruženje u kojem se znanje prenosi jasno, bez arogancije i bez skrivenih interesa.

Ne trebamo ljude tjerati na vakcinu. Ljude ne treba tjerati na bilo šta, ako cemo biti iskreni i filozofsko dosljedni. Ipak, živimo u liberalnim društvima gdje su prava jedinke iznad prava grupe.  Trebamo im pokazati svijet u kojem je prirodno da žele biti dio zajedničkog zdravlja. Povjerenje ne raste iz naredbi nego iz razgovora, i nauka, ako želi preživjeti, mora konačno naučiti kako da razgovara.

Još:

Zašto neki ljudi nemaju povjerenje u nauku i kako to mijenjati?

The post RFK Jr. i globalna epidemija nepovjerenja u nauku appeared first on Nauka govori.