Barritus – zvučni top antičkog svijeta

Sumnja na korištenje zvučnog topa za rastjerivanje prosvjednika u Srbiji nedavno je potresla svjetsku javnost i potaknula na rasprave o korištenju psihološkog oružja. Potaknuti time, ovim ćemo tekstom ukratko podsjetiti na povijest korištenja zvukova kao oružja, s posebnim osvrtom na rimski barritus.

Ni jedan normalan čovjek ne želi biti na bojnom bolju. U vrevi oštrica, krvi, krikova i užasa, svatko želi samo pobjeći. Nagon za bijegom od opasnosti toliko je duboko usađen u ljudsku prirodu da ga se tek uz velik trud može suzbiti. Vojske su uvijek nastojale kontrolom, disciplinom i strahom od kazni i sramote nadvladati taj elementalni strah, ali ta je ravnoteža uvijek bila krhka. Vrlo je malo bilo potrebno da se bojni poredak raspadne i vojnici razbježe.

Deimos i phobos

Bitke se nikada nije dobivalo tako da se ubije što više protivnika, nego tako da se protivnike nagna u bijeg. Zbog toga je psihološko ratovanje vjerojatno najstariji oblik ratovanja. Stari su Grci dobro znali vrijednost takvih metoda, a nadjenuli su im i imena: deimos je bio osjećaj prijeteće jeze uoči bitke, a phobos bezumni strah koji nastupa u žaru borbe. U njihovoj su mitologiji to bila imena sinova Aresa, krvožednog boga rata.

Stari su Rimljani bili veliki vojni inovatori svojeg vremena. Bili su vrlo sposobni u tome da kod svojih neprijatelja prepoznaju opremu ili taktiku koja funkcionira i onda ju usvoje. Gotovo je cijelo rimsko naoružanje iz klasičnog doba bilo galskog porijekla, a čak je i čuveni rimski gladius preuzet od Kelta iz današnje Španjolske. Naoružanje oklopljenih konjanika preuzeli su pak od Parta i Perzijanaca.

Međutim, od svojih su neprijatelja mnogo učili i o psihološkom ratovanju, koje ih je često zateklo nespremnima. Primjerice, prilikom bitke za Anglesey, rimske su vojnike toliko užasnuli neprijateljski druidi, koji su uzdignutih ruku izgovarali jezive molitve, da su dugo stajali kao ukopani pred tim prizorom.

Kod Dačana je pak Rimljane impresionirao draco, odnosno „zmaj“. To je bila svojevrsna zmija od tkanine koju bi konjanik nosio poput zastave, a ona bi se u galopu napunila zrakom, vijorila i ispuštala siktave zvukove, tako da se činilo kao da demonska zmija leti nad vojskom. I to je do 4. stoljeća postalo standardnim dijelom rimske vojne opreme. Međutim, najstrašnije oružje koje su preuzeli od svojih neprijatelja bio je barritus.

Psihološka upotreba buke: barritus

Zamislite kaotično bojište. Jedva dišete od prašine i smrada, sa svih vas strana guraju neprijatelji i prijatelji koje jedva možete raspoznati, svaki dodir može biti smrtonosan, a u tijelu vam je toliko adrenalina da se tresete. I odjednom čujete zvuk od kojeg vam se čini da su svi đavoli pakla došli po vas. To je barritus.

Barritus je bio rimsko oružje koje je moglo donijeti prevagu u bitci. Bio je to rezultat stoljeća eksperimentiranja s psihološkom uporabom buke u ratu. Rimske su vojske još u doba Republike prema neprijatelju napredovale urlajući i udarajući kopljima o štitove, a Cezar je naglašavao da je ključno da uoči sudara bojnih redova vojnici ispuste bojni poklič, kako bi prestravili neprijatelja. Međutim, specijalisti za strašne zvukove bili su Germani.

Rimljani su germanske ratne običaje smatrali čudnima, ali su mnogo naučili od njih. Tijekom stoljeća, zabilježeno je da su Germani uoči bitke udarali oružjem o štitove, urlali, plesali ili pjevali. Ako mislite da je to smiješno, sjetite se druida. U užasu bitke, vidjeti strašnog protivnika koji pjeva dok nezadrživo nadire prema vama nije smiješno, nego djeluje kao prizor iz noćne more. Tacit je u 2. stoljeću zapisao da Germani uoči bitke pjevaju pjesmu koju zovu barditus, a čija je svrha podići duh vlastitim trupama i izazvati užas u redovima protivnika. To su činili tako što bi pred usta stavili štitove, kako bi im glas zvučao muklo, duboko i surovo. Kako su tijekom stoljeća Rimljani u svoje legije primali sve više Germana, preuzimali su i neke od njihovih običaja. Najpoznatije germanske jedinice bile su dvije elitne postrojbe zvane Cornuti i Bracciati, koje je vjerojatno osnovao car Konstantin I. One su bile poznate po tome što znaju izvesti vrlo moćan barritus.

Do 5. stoljeća, običaj ispuštanja barritusa postao je standardnim dijelom rimskog načina borbe. Vojni teoretičar Vegecije zapisao je da je važno da zapovjednici paze da se barritus upotrijebi neposredno prije nego što se bojni redovi sudare, jer će tako kod neprijatelja izazvati još veći užas. Međutim, čini se da to nije bio jedini način njegove primjene, jer je Amijan Marcelin zapisao kako ga se koristi kada je bitka na vrhuncu. On je ostavio i neposredno svjedočanstvo o tome kako je njegovo korištenje izgledalo u pravoj bitci.

Amijan je bio rimski vojskovođa iz 4. stoljeća koji je osobno sudjelovao u nizu ratova i ostavio nam je vrijedan opis bitke kod Strasbourga, u kojoj je 357. godine car Julijan pobijedio Alemane. Prema njegovom opisu, bitka je dugo išla vrlo loše za Rimljane i Alemani su već bili sigurni u pobjedu. Rastjerali su rimsku konjicu i navalili na redove pješadije. Ishod je visio o koncu. Međutim, tada su Cornuti i Bracciati ispustili barritus. Počeli su tihim mrmljanjem. Mrmljanje je postajalo sve glasnijim, prešlo u urlanje, pa u riku koja je grmila „kao da more udara u klisure“. Ova je taktika bila uspješna i užasnula je Alemane, narušivši njihove bojne redove.

Toliko o barritusu. Kao što smo vidjeli, radilo se o zaista moćnom oružju, koje je moglo razbiti redove neprijatelja i nagnati ih u bijeg. Time smo pokazali kako korištenje zvukova u ratovanju ima zaista dugu povijest. Njihovo korištenje protiv vlastitih građana je, pak, potpuno drugi par rukava. Koliko mi je poznato, Rimljani to nisu činili.

The post Barritus – zvučni top antičkog svijeta appeared first on Nauka govori.