Treba li da vratimo javna kupatila radi održivosti?

Za većinu nas, dan bez kupanja je prosto nezamisliv – posebno ljeti, kada se osvježavamo i po nekoliko puta dnevno. Sada zamislite da odjednom nemamo taj luksuz u vlastitim domovima, već da higijenu održavamo u nekakvim javnim kupatilima.

Priznajem da me od same pomisli podilazi jeza. Mislim da bi me sve vrijeme tokom kupanja progonila nelagoda zbog nedostatka privatnosti, briga o higijenskim uslovima ili sumnja da se neću osjećati dovoljno čisto nakon kupanja sa sugrađanima. Zvuči kao nešto što pripada prošlosti, a ne modernom načinu života, zar ne?

Ipak, možda bi vrijedilo da ovoj ideji damo još jednu šansu – ne kao nužno rješenje, već kao zanimljivu opciju za održive gradove budućnosti. Inspiraciju za ovaj blog pronašla sam u članku objavljenom u magazinu Low-tech, gdje autor Kris de Deker iznosi niz intrigantnih argumenata u korist povratka javnim kupatilima.

U članku je istaknuto da je grijanje vode za kupanje jedna od najvećih stavki u kućnoj potrošnji energije. Dodajmo tome i grijanje prostora, tretman otpadnih voda, kao i građevinske resurse potrebne za renoviranje kupatila i dobijamo pravo energetsko „čudovište” u svakoj kući. Moderno kupanje je, u suštini, okarakterisano kao neodrživ luksuz koji troši velike količine električne energije, mahom dobijene iz fosilnih goriva.

Zagovornici održivosti obično predlažu dva rješenja: tehnološke inovacije i promjene u ponašanju. Prvo podrazumijeva tuševe sa niskim protokom, solarne bojlere, reciklažu vode i ostale napredne sisteme, dok je drugo rješenje malo radikalnije i odnosi se na kraće tuširanje, korišćenje hladne vode ili pranje u lavabou.

Iako pogodna za neka domaćinstva, ova rješenja definitivno nisu namijenjena široj populaciji jer su tehnološke inovacije skupe i teško ih je implementirati u starim zgradama, dok je promovisanje neudobnosti kao žrtve za planetu nešto što će malo ko prihvatiti. Dakle, šta nam preostaje?

Javno kupanje možda zvuči kao relikvija prošlih vremena, ali u pogledu resursne efikasnosti – nema mu ravnog! Umjesto 1.000 pojedinačnih kupatila koja troše ogromne količine energije i materijala, imali bismo jedno koje je ekonomičnije, efikasnije i održivije.

Pored toga, javna kupatila čine primjenu održivih tehnologija znatno lakšom: solarni kolektori mogu pokriti veću površinu, sistem za prečišćavanje otpadnih voda postaje isplativiji, a gubitak toplote se smanjuje.

Zanimljivo je da su antička rimska kupatila bila energetski efikasnija od naših modernih. Njihov sistem hipokausta, koji je pomoću podzemnih peći distribuirao topli vazduh kroz podove i zidove, omogućavao je održavanje temperature uz minimalnu potrošnju goriva. Studije pokazuju da je jedno javno kupatilo sagorijevalo oko 60 stabala godišnje – što je zanemarljivo u odnosu na današnju potrošnju energije u domaćinstvima.

Osim što su bila energetski efikasna, rimska kupatila su imala još jednu prednost – bila su centri društvenog života. Ljudi su u njima provodili sate, družeći se, opuštajući i uživajući u luksuzu, a možda nam je upravo to potrebno u eri otuđenosti.

Moderna javna kupatila mogu biti u potpunosti energetski samoodrživa. Jedno kinesko planinsko selo već ima zajedničko kupatilo za 5.000 ljudi koje koristi solarnu energiju, crpi vodu iz bunara i filtrira otpadne vode pomoću biljaka. Evropa bi mogla da prati taj primjer, koristeći višak energije iz solarnih i vjetroelektrana za zagrijavanje vode i prostorija.

Možda je vrijeme da preispitamo svoje navike i vratimo se starim, ali boljim rješenjima. Zajedničko kupanje ne mora značiti gubitak privatnosti – možemo ga osmisliti na savremen i udoban način. A kada pogledamo prednosti – uštedu energije, smanjenje troškova i društvenu povezanost – možda nije tako loša ideja da ponovo uvedemo javna kupatila u naše gradove.

Milena Maglovski

Članak Treba li da vratimo javna kupatila radi održivosti? se pojavljuje prvo na Energetski Portal.