Naseljavanje Marsa ljudima nije tako daleko kao što mislimo

Mogu li se ljudi proširiti izvan svoje domovine i uspostaviti naselja na planeti Mars? Ideja o naseljavanju crvene planete postoji već decenijama. Međutim, skeptici na to gledaju u najboljem slučaju kao na zabludu, a u najgorem kao na puku galamu.

Mars se naizgled može činiti sličnim Zemlji na mnogo načina. Međutim, njegova atmosfera je rijetka i ljudi bi morali živjeti u nastambama pod pritiskom na površini.

Ipak, u eri kada je svemirski turizam postao moguć, crvena planeta se pojavila kao zemlja snova za bogate ekscentrike i tehno-utopiste.

Kao što je često slučaj sa naučnom komunikacijom, postoji jaz između toga koliko smo blizu ovom krajnjem cilju i kako to razumije šira javnost.

Međutim, vjerujem da postoji razlog za naseljavanje Marsa i da taj cilj nije tako daleko kao što neki vjeruju.

Zapravo, postoji nekoliko dobrih razloga za optimizam u pogledu budućnosti čovječanstva na crvenoj planeti.

Prvo, Mars je dostupan. Tokom optimalnog poravnanja Zemlje i Marsa, dok dvije planete kruže oko Sunca, moguće je do njega doputovati svemirskom letjelicom za šest do osam mjeseci.

Neki vrlo zanimljivi novi dizajni motora sugerišu da bi putovanje moglo trajati dva mjeseca. Ali na osnovu trenutne tehnologije koja je spremna za upotrebu, astronautima bi trebalo šest mjeseci da putuju na Mars i šest mjeseci da se vrate na Zemlju.

Astronauti su već proveli toliko dugo na Međunarodnoj svemirskoj stanici (ISS) i u sovjetskoj orbitalnoj laboratoriji Mir.

Na Mars možemo stići sigurno i već smo dokazali da možemo pouzdano spustiti robote na površinu. Ne postoji tehnički razlog zašto to ne bismo mogli učiniti i sa ljudima.

Drugo, Mars obiluje sirovinama potrebnim da bi ljudi “živjeli od zemlje”, drugim riječima, postigli nivo samoodrživosti.

Crvena planeta ima obilje ugljika, dušika, vodika i kisika koji se mogu odvojiti i izolovati, koristeći procese razvijene na Zemlji.

Mars je zanimljiv i koristan na mnoštvo načina na koje Mjesec nije. I imamo tehnologiju na Zemlji koja nam omogućava da ostanemo i naselimo Mars koristeći njegove materijale.

Treći razlog za optimizam u vezi s Marsom je radikalno nova tehnologija koju možemo primijeniti na misiji s posadom koja putuje na planetu.

Na primjer, Moxie (Mars Oxygen In-Situ Resource Utilization Experiment) je projekt koji su razvili naučnici s Kalifornijskog instituta za tehnologiju (Caltech) koji usisava Marsovu atmosferu i iz nje izdvaja kisik.

Kasnije bi slične mašine mogle odvajati kisik od vodika kako bi proizvele vazduh za disanje, raketno gorivo i vodu.

To bi olakšalo putovanje na planetu i život na površini jer ne bi bilo potrebno dopremati ove sirovine sa Zemlje – mogle bi se proizvoditi na Marsu.

Generisanje goriva na površini bi također učinilo svako buduće stanište manje ovisnim o električnim vozilima ili vozilima na solarni pogon.

Ali, kako bismo izgradili staništa za naše doseljenike na Marsu?

Svemirska arhitektica Melodie Yasher razvila je genijalne planove za korištenje robota koji bi printali 3D staništa, platforme za slijetanje i sve ostalo što je potrebno za ljudski život na Marsu.

Korištenje robota znači da bi se sve to moglo proizvesti na Marsu prije slijetanja ljudi. Kuće koje su isprintane pomoću 3D tehnologije već odavno postoje na Zemlji.

Volonteri su također proveli neko vrijeme živeći u simuliranim marsovskim staništima ovdje na Zemlji.

Doktorica hitne medicine Beth Healey provela je godinu dana zimujući na Antarktiku (koji nudi mnoge paralele sa životom na drugoj planeti) za Evropsku svemirsku agenciju (ESA) i redovno prenosi svoja iskustva.

Nije sama, jer svake godine se pojavljuju novi projekti u pećinama, pustinjama i drugim ekstremnim okruženjima, gdje dugoročne studije mogu istražiti fizičke i psihološke zahtjeve ljudi koji žive u tako izolovanim okruženjima.

Konačno, plan “Mars Direct” koji je osmislio dr. Robert Zubrin postoji više od 30 godina, i modificiran je kako bi uzeo u obzir modernu tehnologiju uporedo sa rastom privatnog sektora.

Originalni plan se zasnivao na korištenju rakete Saturn V (koje su se koristile u Apollo misijama 1960-ih i 1970-ih) za transport ljudi.

Međutim, to se sada jedino može postići korištenjem rakete SpaceX Falcon 9 i kapsule SpaceX Dragon za prevoz članova posade.

Nekoliko bespilotnih lansiranja sa Zemlje moglo bi prevesti neophodnu opremu na Mars. To bi moglo uključivati vozilo za povratak članova posade. To znači da bi sve moglo biti spremno za prvu posadu kada stignu.

Za astronaute koji putuju na Mars, zračenje je najveći problem.

Ali korištenje određenih materijala u zidovima svemirske letjelice ili izgradnja zaštitnog skloništa unutar vozila moglo bi zaštititi astronaute od visokoenergetskih čestica.

Slične ideje mogle bi se primijeniti na 3D printana staništa na Marsovoj površini. Alternativno, doseljenici bi mogli živjeti pod zemljom ili u marsovskim pećinama.

Na Marsu postoji kašnjenje u komunikaciji sa Zemljom od 24 minute. To znači da će “Marsovci” morati biti samoodrživi i manje ovisni o svojoj matičnoj planeti od samog početka.

Iako to može predstavljati izazove, oni nisu nepremostivi.

Starship, svemirsko vozilo Elona Muska, koje se lansira na najmoćnijoj raketi ikada izgrađenoj, moglo bi donijeti preokret.

Starship se trenutno testira u postrojenju SpaceX-a u južnom Teksasu. Teško je preuveličati šta bi pouzdan Starship, odobren za prevoz ljudi, mogao učiniti za istraživanje Mjeseca i Marsa.

Niži troškovi, veći tereti i veće posade čine program istraživanja Mjeseca i Marsa mnogo efikasnijim. Ipak, čak i bez toga, sve što nam je potrebno za putovanje na Mars je trenutno dostupno ili u uzbudljivim kasnim fazama razvoja.

Neće nedostajati dobro pripremljenih astronauta željnih odlaska na Crvenu planetu.

Ovaj članak je preuzet sa stranice The Conversation i objavljen pod Creative Commons licencom. Pročitajte originalni članak.