Ključevi Zemlje čuda: Alisa, matematika i metafore

Anonimni autor s interneta i ljubitelj lijepe riječi je jednom AI alatu dao zadatak da proba utjeloviti Alisu iz Zemlje Čuda i dati joj glas u prvom licu. AI Alisa je rekla sljedeće:

„Ja sam Alisa, znatiželjna mlada djevojka koja se nekim igrom sudbine strmoglavila niz zečju rupu u čudesni svijet Zemlje čudesa. To je prilično očaravajuće mjesto, prepuno čudnih likova, besmislenih zagonetki i beskrajnih avantura. Oduvijek su mi bile drage knjige i njihova čarobna sposobnost da nas odvedu u daleke zemlje i rasplamsaju našu maštu””

Iako o porijeklu priče o Alisi kruži nekoliko teorija, svaka malo pomaknutija od prethodne, u ovom tekstu ću se baviti onom najvjerojatnijom, o Zemlji Čuda kao diorami imaginarnog svijeta gdje su vektori, odnosno nosioci apstraktnih koncepata antropomorfizirani, a zakoni fizike suspendirani i reducirani na proste faktore, ali ponekad progovaraju, kao AI chatbot, iz apsurdnih likova i još apsurdnijih igara koje igraju s Alisom.

Engleska, Oxford, s ove strane ogledala

U trenutku kad je malena Alisa iz priče propala kroz rupu i u polusnu šetala sa svojom mačkom Dinom, djelić sekunde prije nego će osjetiti tlo, na površini, u Engleskoj 19. vijeka su se dešavale prve ozbiljne predmoderne naučne debate. Briljantni irski matematičar William Rowan Hamilton je predložio promjenu u pristupu matematičkim i fizikalnim problemima uvodeći koncept četvrte dimenzije, vremena, kroz  četiri elementarna vektora, koje je nazvao kvaternionima, veliki broj matematičara je predlagao nove modele algebre i matematičke notacije, koncept imaginarnih brojeva je ulazio u common parlance uz popodnevni čaj, a nastavnici su nastojali zaintrigirati sve više mladih umova za svijet prirodnih pojava.

Naučnici su se hrvali s konceptima koji su danas savršeno prihvaćeni, ali kako to obično biva, određenom dijelu tvrdolinijaša takvi koncepti bili su vid hereze, snoviđenje, bavljenje koještarijama, beskorisni u „stvarnom svijetu”.

Stanoviti profesor s koledža Christ Church na Oxfordu, Charles Dodgson, je pripadao tvrdolinijašima – njegovo viđenje matematike nije nimalo izlazilo iz okvira onog što se smatralo pravom matematikom u njegovo doba. On nije vidio kako bi se dobri, stari prirodni brojevi mogli nekad smatrati nedostatnim u izračunu, zašto bismo uvodili koncept imaginarnih brojeva, te kako je suludo apstrahovati dimenzije u nekakve kvaternione. Smatrao je visoku matematiku naopakom, beskorisnom i na koncu, djelatnošću boema koji u biti nemaju pametnija posla osim da se bave intelektualnim kaskaderstvom i uvođenjem suvišnih novih pojmova u algebru. Njihova domena je, po njegovom mišljenju, bila jedna zemlja gdje i mačke mogu pričati, gdje se čitav svijet naizgled okreće oko čajanki u pet poslijepodne, a pravila, u pravilu, kroje najluđi. Njegov otpor je dolazio, s jedne strane, iz njegove borbe za etabliranje logike kao ozbiljnog naučnog alata i zasebne discipline, za što je bilo malo sluha.

Prije nego se počeo potpisivati kao Lewis Carroll, ono što iz istorijskih izvora znamo o Charlesu Dodgsonu je da je bio izuzetno talentovan za pedagogiju. Bio je najstariji od jedanaestero djece, te je sa svima njima imao prisan odnos, te čak sedam izdržavao do svoje smrti. Osmišljavao je skečeve, igre, pisao priče i dječje pjesmice, bavio se ilustracijom i kreirao bojanke za mlađu djecu. Rođen je u porodici srednje klase, od oca profesora matematike i pastora, u teškoj finansijskoj situaciji koja se popravila kroz par godina, kad je njegov otac dobio unaprjeđenje i porodica se preselila u Christ Church, Oxford, na veće imanje. Na koledžu na kojem je prvo radio njegov otac, pa on, Charles je praktično stasao i stekao reputaciju dječjeg zabavljača, pedagoga i tutora, provodeći mnogo vremena uveseljavajući djecu profesora, gdje je upoznao i tri kćerke profesora Liddella. Najmlađa od njih, Alice, je bila posebno draga Dodgsonu, kojoj joj je odlučio posvetiti lik u knjizi koju je pisao. Bio je oduševljen njenom znatiželjom, te ju je pokušavao kroz rebuse i igru učiti matematiku. To jeste, onoj matematici koju je on sam volio i izučavao.

Pomalo je ironično da kroz samo par generacija, slična uzbuna koju je on digao na dekadentne matematičare se vratila da proganja njegov lik i djelo, koristeći se vrlo sličnim optužbama.

Stotinu godina poslije

Šezdesetih godina prošlog stoljeća, konzervativci širom svijeta su digli novu moralnu paniku i  krenuli da protestuju protiv knjiga i autora koje su smatrali da kvare mlade umove u najboljem, a u najgorem slučaju, da su dio tajne okultne zavjere usmjerene protiv svake normalnosti i nevinosti. Alisa se našla na lomačama, Lewis Carroll je bio proglašen pedofilom, a akademska zajednica i šira javnost je uzela za zadatak da u Alisi nađe što je moguće više referenci o okultnom, magijskom, psihološkom i mračnom frojdovskom.

Moralna policija, ovog puta slijepa na matematičke i fizikalne reference, u valu prohibicije, žrtveno janje nalazi u nedozvoljenim supstancama, metaforama i izmijenjenim stanjima svijesti, te opravdava svoje panike nedovoljno shvaćenim pravcem u psihologiji koji se tad javio, a to je da je ljudska podsvijest neobično prijemčiva na simbole i arhetipove, da ju je moguće oblikovati koristeći se jezikom simbola i lansirajući ih ispod praga svijesti. Ovako shvaćena, psihologija se nudi uzusima zlih, bezbožnih korporacija koje bezočno ispiru mozak ljudima, a pogotovo djeci, kako bi osujetila njihov (seksualni) razvoj, čiji je sastavni dio zloupotreba narkotika kao nova moda koja se gura od strane CIA-e u svrhu društvenog eksperimenta velike skale.

Neformalnoj moralnoj policiji je nekako promaklo da su narkotici  iz grupe metamfetamina, opijati kao heroin i kokain 60-tih godina bili dio standardne medicinske prakse, da kad je lobi duhanske industrije zagospodario medicinom i javnim prostorom, pa su i trudnicama preporučivali nekoliko cigareta dnevno „za lakši porođaj”. Promicalo im je također da se nagli skok oboljelih od mentalnih, neurorazvojnih bolesti i onkoloških pacijenata desio skoro istovremeno sa omasovljavanjem upotrebe putničkih automobila, te da su naftaši otvoreno finansirali naučnike da pišu kako olovo u benzinu nema apsolutno nikakve veze s tim.

Umjesto toga, uprli su svim snagama u borbu protiv misterioznih kolačića i napitaka iz dječje knjige o matematičkim zagonetkama. Otišli su toliko daleko da su ovo djelo navodno „razotkrili” kao potku za zločinački eksperiment koji je navodno provodila CIA, u sklopu Monarch programa za ispiranje uma.

Nije se samo Alisa našla na tapeti, niti je Lewis Carroll jedini optuženi pisac, ali trač je ostao. Carrollu se učitavaju stvari koje samo pažljivi i svjesni čitatelji hvataju, mračni motivi s dna Valhalle, veze sa tajnim društvima i razna ostala benigno-kreativna i slobodna, ali podjednako neutemeljena prepsihologizirana čitanja ovog djela.

Tamna strana Zemlje čuda

Kroz prizmu svijeta fikcije kasnog 19. stoljeća, ističe se nekoliko karakteristika i likova koji u većoj ili manjoj mjeri zaista korespondiraju s mitološkim i okultnim, te Carroll nije izuzetak. Alisa obiluje likovima koji se mogu povezati s mitološkim elementima. Uprkos tome, mnoge će iznenaditi da pred nama nije klasično okultno djelo, nego nešto još zagonetnije – ilustrovana i uprizorena matematička logika.

U dvodimenzionalnoj i banalno strogoj Kraljici Srce prepoznajemo aluziju na (književni) arhetip „Okultne Majke”, koja je samo u 19. stoljeću imala bezbroj književnih inkarnacija – kao Ayesha u A Strange Story, Arabella Donne u parodiji Jude the Obscure, kao Vojvotkinja Kula u Peter Ibbetson, ili kao Theodora u Disraelijevom Lothairu, itd.

Obično je „Majka” prenaglašeni lik, karikatura, ali i neko ko posjeduje ogromnu transformativnu moć, strašna čuvarica praga između svijesti i podsvijesti, koja pleše na tankoj liniji između književne fikcije i strašne, okultne realnosti. Bijeli Zec je lik koji je nekad davno znatiželjne uvodio u mračno Podzemlje, ali onda je postao životinjski oblik božanstva Hermesa koji podučava nauku i ezoteriju; potom simbol plodnosti, ali i ponovnog rođenja prirode.

Na strašne zmijolike likove Kine, Indije, Arabije, kao i judeokršćanskog mita o Edenu, u Alisi podsjeća Gusjenica koja daje Alisi figurativan izbor između dobra i zla, iako je sama potpuno indiferentna na Alisin moralni kod. Podzemlje bez sumnje možemo razumjeti u kontekstu ezoteričnih praksi, ali također i kao dio judeo-kršćanskog i islamskog mita.

Romantizam je naročito zaživio na krilima buđenja anti-crkvenog sentimenta u Engleskoj i uzletom „dokoličarske klase” koju nakon emancipacije od siromaštva i etabliranja u društvu nakon druge industrijske revolucije više toliko ne opterećuju perenijalna i egzistencijalna pitanja, već na dnevni red postepeno dolazi i kategorija lijepog, površnog i dekadentnog.

Mitološki elementi u književnosti su se za razliku od prethodnih renesansi istih kulturnih i književnih motiva konačno spustili na individualnu i površinsku ravan; psiholozi su posezali za perenijalnim metaforama kao alatima za apstrahiranje struja naše podsvijesti, gdje je samo nekolicina zaista uzimala za ozbiljno arhetipove kao zamjenu za realnost, ili vjerovali u nju kao u stvarniju stvarnost, a za arhetipovima i podsvjesnim silama su pohrlile mase engleskih intelektualaca i pisaca jer su tradicionalno zgodni vektori priče, koji po prvi put u istoriji ovise i o društvenom kontekstu. Posezanje za mitologijom i fantastičnim se nije doživljavalo kao okultno i ezoterično, nije se kosilo s naučnim paradigmama, niti sa strogim moralnim kodovima anglikanske crkve i viktorijanske etike, već kao odlika kulture, pismenosti i intelektualizma.

Njegovi likovi su utjelovljenje novih tokova u društvu i u nauci koja je dosta otvorenija i fleksibilnija prema svijetu simboličkog, apstraktnog i hipotetičkog. Njihove ličnosti su banalne i apsurdne, grube i bačene u loše svjetlo. Arhetip Zmije je izvrnut – Gusjenica nije opasna, lukava i  slatkorječiva, nego je troma, nezainteresovana i drska, Cheshirska mačka naopaka, komična i ironična; tamo gdje očekujemo nježni majčinski arhetip, nalazimo lik Vojvotkinje, grube i krajnje nemarne majke, tamo gdje je zakon, ali i milosrđe, Kraljica „Srce” postaje kruta i nemilosrdna, Bijeli Zec nije mudar, misteriozan i odmjeren, već frantičan. Zato ga nipošto ne možemo posmatrati kao asocijaciju na Hermesa/Merkura u originalnom značenju, nego kao lik viktorijanskog aparatčika koji se bezglavo vrzma svuda i koji je dio Zemlje Čuda tek da svima drugima stavi do znanja koliko je beskoristan. Tom prilikom nosi karakteristični kaputić i upadljivo gleda na džepni sat. Drugim riječima, ako je bijeli zec isključivo okultni lik i trebamo ga gledati kao osnovni nagon ili mračni kutak naše podsvijesti, onda je to isto i Winnie the Pooh, kao i Peter the Rabbit Beatrix Potter.

Simbolička logika – s obje strane ogledala

Charles Dodgson je bio prvenstveno matematičar čija je uža specijalnost bila euklidska geometrija. Fascinirala ga je logika, disciplina koja nije bila toliko ozbiljno tretirana u matematičkim parametrima u to doba. Njegova dva djela Simbolička logika I i II je smatrao temeljnima i u njih polagao velike nade. Nastojao je dokazati univerzalnost i progurati širu primjenu logičkih metoda, pa je provodio ogromnu količinu vremena razvijajući rebuse, križaljke, mnemoničke alate i dijagrame. Spajao je dvije strasti, pisanje i logiku, pišući stihovane zagonetke, čiji je ključ za razumijevanje sakrivao u semantici.

Pisao je i priče za djecu, bavio se ilustracijama i fotografijom, ali od svih hobija, jedino je ustrajao u potonjoj. Izložen društvenom pritisku – Carroll je naposlijetku ipak bio konformista – i zbog pisanja kompleksnih mozgolomilica za koje njegovi savremenici nisu pokazali zanimanje, udaljio se od pisanja, i u jeku uspjeha Alise i njenih nastavaka snažno poricao da stoji iza alter-ega Lewis Carroll.

Prije nego je mitologiju potpuno zamijenila istorija, te dogme kasnog antikviteta i renesanse zamijenilo empirijsko istraživanje i apstraktna misao, oni naučnici koji su nastojali progurati nove ideje, posebno iz domena prirodnih nauka i matematike su se našli u nezgodnom položaju. Njihove kolege su se često priklanjale konzervativnim strujama, okrećući se ka izvjesnosti, pragmatičnosti i „pouzdanosti” starih uvjerenja, te su decenijama sa svojim teorijama ostali visjeti u zraku.

Čitavih sedamdeset godina je Hamiltonov koncept kvaterniona i Vremena kao četvrte dimenzije bio meta ismijavanja na čajankama, prije Opće teorije relativiteta. Imaginarni brojevi, bez kojih ne bi postojala elektrotehnika, čipovi, kompjuteri, i AI, bili su predmet sprdnje i satire, a sada su sastavni dio matematičkog jezika. Augustus De Morgan, jedan od Dodgsonovih suvremenika, inače prvi britanski matematičar koji je izložio set pravila simboličke algebre 1849. u djelu Trigonometrija i dupla algebra, položio je temelje odmaka od univerzalne aritmetike, gdje algebarski simboli predstavljaju brojeve koji su apstrakcija nekog fizičkog kvaliteta – ka simboličnoj algebri, gdje su dotad apsurdne operacije dozvoljene – pod određenim uslovima.

To ne znači da je Charles Dodgson bio potpuni ignorant. Kroz Alisu je, doduše nenamjerno, dočarao publici da svijet prirode često nema nikakvog intuitivnog smisla, da je elementarno obrazovanje nedovoljno za razumijevanje kompliciranijih, hipotetičkih koncepata i da ima ograničenu primjenu, te da male djevojčice često postavljaju temeljna pitanja nauke: ako mačke jedu šišmiše, da li to znači da šišmiši jedu mačke, da li je govoriti što misliš isto što i misliti što govoriš, možeš li rasti u nizinu, šta slijedi poslije ništa, šta mene čini Alisom; ko sam ja, a ko je Mabel, itd.

Odmjereni obračun s novom mišlju i Alisa u raljama apsurda

Jedan od najvažnijih likova koje Alisa susreće je Gusjenica. Bilo bi interesantno posmatrati Gusjenicu ne samo kao orijentalni element, već možda i kao aluziju na drugi aspekt Carrollovog identiteta, onog kao ubijeđenog i duboko religioznog protestanta. Da li je moguće da je Gusjenica suptilna asocijacija na Zmiju iz Rajskog Vrta? Kontekst odgovara pretpostavci – Gusjenica je, formulirajmo to blago – agent konfuzije – ogromna pečurka na kojoj stoji prije nego odgmiže na trbuhu, mogla bi biti asocijacija na Drvo Poznanja, a kušanje obje strane pečurke otvaranje očiju za pravu prirodu stvari i svojevrsnu simboličku smrt (koja se ne dešava jer se sve zapravo zbiva u Alisinom snu).

Alisa ju sreće u potrazi za nečim što će je držati na normalnoj visini. Gusjenica je istovremeno i glas simboličke logike i euklidske geometrije i vjesnik nove, simboličke algebre, koja joj savjetuje da „keep her temper”, gdje riječ temper zadržava i svoje originalno značenje – prikladan odnos ili balans određenog kvaliteta – što zapravo znači da ona treba da održi svoje fizičke proporcije, a ne raspoloženje, pod kontrolom, kako bi zadržala i svoj identitet. To je princip euklidskog učenja kojem je svesrdno pripadao i sam Dodgson.

Trag da je riječ o obračunu sa De Morganovim djelom je recimo u tome da možemo naći nekoliko paralela između Gusjenice i De Morgana, ili čak, čitavog pokreta u matematici koji je inspiraciju nalazio u arapskoj literaturi. De Morgan Trigonometriji i duploj algebri za algebru koristi autentični arapski izraz „al jabr e al moqabala” ili „restauracija i redukcija” (al Hawarizmi), što savršeno reflektuje Alisinu situaciju. Također, De Morgan je izložio nacrt ideje da nova algebra raskrsti sa pokušajima da opiše fizički svijet, i da se počne tretirati kao gramatički sistem.                      

Zato kada Gusjenica tvrdi da, iako dvije polovine pečurke izgledaju potpuno isto, od jedne se Alisina visina redukuje, a od druge raste. Alisa se pita kako bi mogla znati kakva je koja na osnovu njihovog izgleda. Da je primijenila simboličko razmišljanje, znala bi da vanjske karakteristike ne odražavaju nužno i one unutrašnje, odnosno da je njihov izgled simboličan. Kad Alisa iskusi nagle promjene proporcija, zaključuje da je najbolje ostati u unaprijed zadatim okvirima, jer se boji izgubiti sebe.

Sljedeća scena, u Vojvotkinjinoj kući, je satira principa kontinuiteta, koji tvrdi da likovi zadržavaju osobine čak i kad prođu transformacije u veličini. Naprimjer, zamislimo da projektujemo lik trougla na ravnu površinu – u tom slučaju možemo reći da je projektovani trougao isti kao i njegova slika. Princip kontinuiteta kaže da je to i dalje isti trougao čak i kad površinu na koju projektujemo lik nagnemo, te se slika lika promijeni. Alisa se susreće s krajnjom manifestacijom tog koncepta, kada Vojvotkinjino dijete u njenim rukama postaje prase.

Carroll, radikalni, bukvalni logičar, se tako rugao kontinuitetu, dajući matematičkim likovima ljudski lik, vodeći se apsolutističkom maksimom – Ako je riječ o objektivnom principu, zašto onda ne možemo isti primijeniti i na ljude, ili izvoli vidi kako bi tvoja ideja izgledala u stvarnom svijetu.

Emily A. Haddad izlaže interesantnu tezu – ona tvrdi da je viktorijanska poetika 19. stoljeća kao sublimaciju karakteristika Orijenta smatrala ontološku neprirodnost. Razni teoretičari književnosti su u romantizmu 19. stoljeća primijetili moralizirajući stav ka svemu što dolazi s Istoka, gdje su engleski likovi uglavnom tragično iskvareni bilo kakvim kontaktom s istočnim teritorijima (ljudima, običajima, hranom).

Zemlja Čuda je također jedna neprirodna zemlja, gdje „Alisini” zakoni, koji se doimaju univerzalnima, ne vrijede. Ona ih pokušava silom uspostaviti –  iako je Alisa gost i stranac, ona se ni ne trudi razumjeti zašto su stvari u Zemlji Čuda toliko drugačije od onih koje ona poznaje, već su po definiciji pomaknute, apsurdne, trome i besmislene.

Alisa je, na koncu, ideal viktorijanskog djeteta – ona je naučena da ne jede i ne pije ništa nepoznato i čudno (provjerava deklaracije na kolačićima i pićima), ne podnosi haos; osim što naređuje Gusjenici da se predstavi prva, samouvjereno dijeli packe čak i Kraljici, grdi Šeširdžiju zbog njegovih manira, jer njeni maniri su dakako bolji; umjesto da pokuša razumjeti interpersonalnu dinamiku u novom okruženju, buni se na nejasna pravila i smjernice – suštinski, njen identitet, odgoj i obrazovanje iz događaja u događaj predstavljaju okosnicu konflikta u priči i suštinu dramskih zapleta.

Princip logičkog apsolutizma kaže da se bar možemo zabaviti idejom da je Carroll povukao zamišljene paralele između pojma ličnog identiteta i matematičkog identiteta.                      

Odnosno, da li je Lewis Carroll strahovao da će usvajanjem nove algebre Alisa, tj. Engleska, izgubiti svoj britanski identitet?

It's always t-time!

Tea party, ili bolje rečeno t-party, čajanka na koju Alisa zaluta nakon haotične epizode s Vojvotkinjom i bebom-prasićem, je nesumnjivo prozivanje briljantnog Williama Rowana Hamiltona, irskog genija koji je za života zamalo zaradio nadimak novi Newton, te je preminuo godinu dana od objavljivanja Alise, vjerovatno najpoznatijeg pokušaja rebukea njegovog elegantnog algebarskog modela.

Hamilton se bavio algebarskim koncipiranjem modela izračuna pozicije elemenata u rotaciji kroz četiri dimenzije. Prije nego je uveo četvrtu dimenziju – dotad ezoterični koncept vremena, njegovi izračuni nisu vodili nikud, vrteći se ukrug u ravni.

Tri lika na Čajanci, koja brzo dobiva epitet Luda, se ponašaju i govore potpuno nepovezano, vrte se oko stola, simulirajući rotaciju Hamiltonovih elemenata. Vrijeme je odsutno sa Čajanke, što zarobljava ostala tri kvaterniona u vječno šest popodne, bezglavo se baveći čajankom bez kraja i konca. Pošto je Hamilton tvrdio da u ravni čiste četvrte dimenzije, Vremena, uzrok i rezultat nema šta da povezuje, Ludi Šeširdžija postavlja sljedeće pitanje – U čemu su isti vrana i sto? Kada Alisa pokuša nadmudriti pitača, oni je uče još jednoj njihovoj osobini, a to je nekomutativnost.

„Misliti što govoriš nije isto kao i govoriti što misliš” – The March Hare

Komutativnost je osobina matematičkog izraza koja znači da se red činioca u matematičkoj operaciji može promijeniti a da rezultat ostane isti. Hamiltonov model ne predviđa komutativne elemente, što je bio još jedan udarac univerzalnoj algebri.

a+b=b+a, a*b=b*a, ili u logičkom izrazu: kiša pada danas i danas pada kiša.

Dodgsonov univerzum nije trpio postojanje ideje nekomutativnih operacija i faktora. Nekomutativnost, pogotovo više od dva nepoznata činioca, kroz dimenziju koja je njemu potpuno logično suvišna, Dodgsonu je bila suluda, pa je siroti Dormouse morao završiti zapakovan u čajnik kako bi barem malo korigovao ludost čajanke, sveo vektore na dvije nepoznate i time Hamiltonu pokazao šta misli o njegovim kvaternionima.

Carroll vidi nove teorije njegovog doba kao samo još jedan u nizu teatar matematičkog apsurda, pun unutrašnjih kontradikcija. Moguće je da njegov otpor ima i političku dimenziju koja ne bi bila iznenađujuća, uzevši u obzir njegovo vrijeme i društveni sloj iz kojeg je dolazio. Mada je izuzetno dovitljiv u preseljavanju ponekad suhoparnog apstraktnog svijeta matematike u predivan šareni vrt pun uzbudljivih likova, i kreiranju čudesnih složenih rebusa koristeći semantiku, matematiku i simbole, vještom ukrštanju ljudi s vektorima i obratno, danas razumijemo da su i De Morganov i Hamiltonov pristup bili daleko napredniji od Carrollovog i da je Gusjenica itekako imala čemu naučiti Alisu. Možda bi joj rekla da ovladati nekim poljem ne znači nametnuti svoja pravila, nego usvojiti pravila igre. Pogotovo u slučaju matematike, koja je jednako „porazila” i malenu Alisu i velikog Euklida.

Pitanje je da li bi Alisa danas, uzevši dakako i proteklo Vrijeme u obzir, Zemlju Čuda i dalje smatrala prosto haotičnom i frustrirajućom, ili bi savladala sopstvene predrasude i naučila uživati u njenim čudesnim fenomenima i zakonima.

Naslovna slika je urađena djelimično pomoću alata GAI

The post Ključevi Zemlje čuda: Alisa, matematika i metafore appeared first on Nauka govori.