“Zlatni par i srebrni ekran”
Na klupi pored Vrbasa, pod drvetom koje šuti već decenijama, sjede dvoje starijih — baka Danica i dedo Ilija. Oboje osamdeset godina stari, a mlađi od većine influensera kad je riječ o upornosti. Danica drži telefon, a Ilija joj diše za vrat kao da pokušava da pomoću daha uđe u aplikaciju.
— "Drž’ ga pravo, Dano, sav si mi se izokren’o ekran. Sad vidim sve naglavačke, ko kad si kuvala onaj grah bez soli."
— "Šuti, Ilija, skrolam. Vidi, neko stavio sliku šnicli, a ispod piše: ‘Na današnji dan, 1964, baka ih spremila prvi put za dedu’. Eto vidiš, ljudi se sjete datuma, a ti zaboraviš i kad smo se uzeli!"
— "Pa da, kad se i ti zaboraviš svaki put kad ti kažem da mi ne šalješ srce na SMS, ljudi će još pomislit da imam švalerku. Sinoć mi Mico iz doma reko: 'Jesil ti to u ljubavi, a?'"
— "Jesam, s telefonom. Barem on zna gdje je dugme kad ga tražim."
Ilija zareži:
— "Ja sam mislio da ćemo u penziji gledat ptice, a ne tuđe unuke na Instagramu kako piju kafe od 12 maraka!"
Danica ne trepće:
— "Pusti ti kafe, vidi ovu. Djevojka ima 200.000 pratilaca samo zato što hoda po planini i kaže 'Jutro' s filterom. A ja tri puta padnem niz stepenice i niko ni da snimi!"
Ilija se nakašlje i uzme telefon, što se kod njega broji kao atletski podvig.
— "Ajde, kako se otvara onaj Jutub? Hoću da vidim onog starog što pravi rakiju u šerpi i priča o politici."
Danica mu otima telefon s više žara nego kad je ’87. jurila autobus za Prijedor.
— "Nećeš ništa. Juče si klikn’o na onu reklamu za ‘lijek protiv staračke zaboravnosti’, pa nam sad telefon misli da imamo 112 godina i da živimo u manastiru."
Vrbas teče, tih, kao svjedok jedne epohe koja više sluša podcaste nego ptice.
Na klupi sjede dvoje starih ljudi, gledaju u mali ekran, traže nešto — a ni sami ne znaju da li je to recept, vrijeme, ili dio sebe koji je zadnji put bio stvarno tu.
Ali bar su zajedno.
I bar je Wi-Fi još uvijek jak.
Koja je vaša reakcija?
