Prašume: zeleno blago Bosne i Hercegovine

Kada spomenemo prašume, većini ljudi na pamet padnu tropske kišne šume, prepune šarenih ptica i skrivenih divljih životinja. Prve asocijacije obično su Brazil, Kostarika, Indija ili afrički kontinent. Međutim, prašume nisu isključivo vezane za tropske i suptropske krajeve—one postoje i kod nas, u Bosni i Hercegovini, samo ih treba znati prepoznati.

Šta su prašume i zašto su važne?

„Kao što postoje prašume u tropskom klimatu, te umjerenom sjevernom i južnom klimatu, tako mi imamo svoje prašume“, objašnjava prof. dr. Dalibor Ballian sa Šumarskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Dodaje: „To su šume gdje čovjek nikada nije intervenisao, možda je samo prošao kroz njih, ali ih nije sjekao i eksploatisao, pa su se mogle razvijati na prirodan način.T“

Prema njegovim riječima, „Prašuma bi trebala biti šuma u kojoj se minimalno 80 godina nije intervenisalo, jednu generaciju, i više“.

Šume su primarni ekosistemi, bogati biomasom i raznolikošću života. Prašume su dom brojnim biljkama, gljivama, životinjama i mikroskopskim organizmima, koji igraju ključne uloge u lancima ishrane i kruženju materije i energije.

Jedna od njihovih najvažnijih osobina jeste sposobnost skladištenja ugljičnog dioksida. Biljke ga tokom fotosinteze preuzimaju iz atmosfere i ugrađuju u svoja tkiva. Što je biljka veća, veća je i količina „zarobljenog“ ugljika.

Upravo su prašume, te netaknute šume koje nisu sađene niti sječene, značajni rezervoari ugljika. One djeluju kao „sifoni“ za ugljični dioksid i pomažu u njegovom uklanjanju iz atmosfere, čime usporavaju klimatske promjene.

Zapravo, šume – a naročito prašume – su nam važne kao područja koja amortiziraju klimatske promjene. Postoje i dokazi kako šume mogu mijenjati mikroklimu, usljed interakcije s kišnim oblacima i transpiracije s površine lista te tako povećati količinu ljetnih pljuskova i smanjiti sušu.

Ravna vala na Bjelašnici, slika: Ballian

„Kao što čovjek ima neki svoj životni ciklus – odrastamo kroz djetinjstvo i pubertet i ulazimo u zrelo doba, starimo i umiremo, takav isti proces imamo i u prašumi“, objašnjava dr. Ballian. „Šuma se rađa, razvija i onda nestaje“.

Kako se prašuma razvija, tako sve manje i manje svjetla dolazi do donjih spratova, što onemogućava razvoj novog drveća. No praćenje razvoja prašume je za nauku važno iz niza razloga.

„Prašume nam daju model za razumijevanje prirodnih procesa kakvi su sukcesija – prirodna izmjena vegetacije kroz vrijeme na jednom području, narušavanja prirode, promet materije i energije“, kaže dr. Sead Vojniković, također sa Šumarskog fakulteta u Sarajevu. „U sadašnjem trenutku izuzetno su važne radi praćenja procesa klimatskih promjena u netaknutom okolišu, pomažu da procijenimo vrednovanje utjecaja čovjeka na šumske ekosisteme i razumijevanja potencijala i ograničenja gospodarenja šumama“, dodaje on.

Prašume zapravo predstavljaju „zdravo, prirodno tkivo” odnosno, „nulto stanje prirode” s kojim mi uspoređujemo sve promjene i kako naše aktivnosti djeluju na šumu i prirodu.

Ravna vala na Bjelašnici, slika:Ballian

Bosanskohercegovačke prašume

Najstarija, a vjerovatno i najpoznatija prašuma u Bosni i Hercegovini je Perućica, o kojoj smo čuli još u osnovnoj školi. Ona je 1954. godine proglašena zaštićenim spomenikom prirode, a 1962. godine, prilikom osnivanja Nacionalnog parka „Sutjeska”, uključena je u njegove granice.

Međutim, Perućica nije jedina prašuma u BiH. Postoje i druge prašume koje imaju zakonski nivo zaštite, poput prašume Janj kod Šipova, koja je zaštićena 1954. godine, te prašume jele, smreke i bukve Lom na Klekovači kod Drinića, koja je pod zaštitom od 1956. godine.

Skrovite prašume i njihova zaštita

Pored zvanično zaštićenih prašuma, postoje i one koje se čuvaju drugim oblicima legalne zaštite, iako nisu direktno regulisane zakonima. Takve šume često su dijelovi vodozaštitnih područja ili šume visoke zaštitne vrijednosti, u kojima su ljudske aktivnosti minimalne ili potpuno zabranjene. Među njima se ističu prašume Ravna vala (kod Sarajeva), Plješevica (kod Bihaća), Bobija (kod Sanskog Mosta), Mačen do (bukova prašuma kod Kladnja), Trstionica (kod Kaknja), Malovćića dolina (kod Sanskog Mosta) i Crni vrh (kod Ključa). U sklopu Parka prirode „Cicelj” kod Čajniča nalazi se rezervat prašume Borica.

„Posljednja prašuma koja je istražena i opisana od stručnjaka Šumarskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu je Golija, koja se nalazi kod Livna, to je bilo 2019. godine“, kaže Sead Vojniković.

Igmanska prašuma i prijetnje urbanizacije

„Malo ljudi zna da je planina Igman nekada bila školsko dobro Šumarskog fakulteta u Sarajevu – čitav Igman, dakle čitavo to područje hadžičke šume, i u okviru tog dobra, s obzirom da je fakultet gospodario, odvojen je jedan dio šume koji će zadržati tu prašumsku strukturu. Nažalost, iz godine u godinu to područje se stalno smanjivalo“, priča dr Ballian. On se prisjeća ogromnih stabala jele, koja su svojom zapanjujućom veličinom i uspravnim habitusom „podsjećala na megalite”.

Profesor Ballian upozorava na ugroženost prašuma, posebno onih blizu gradova, poput ove na Igmanu, jer lokalne vlasti često nastoje od njih napraviti turističke atrakcije, grade staze, a u šume se čak ulazi s četverotočkašima. Posebno upozorava na štetne efekte tzv. „kvadrova”, koji svojom bukom plaše životinje.

„Pored Sarajeva, imamo još jedno područje koje nije eksploatisano – Vogošćanski potok, od fabrike Pretisa do vodopada Skakavac, koje bi se moglo izdvojiti kao mali prašumski rezervat“, navodi dr Ballian. Ovo područje trenutno nema nikakav zvanični status zaštite. Još nekoliko područja ima karakteristike netaknutih šuma, poput jednog odjela kod Travnika, kod Mehuriča, iznad vodopada Kozica, gdje je šuma ostala sačuvana zbog nepristupačnosti terena.

Prašume Hercegovine i njihova vrijednost

„Osvrnuo bih se i na Hercegovinu„, napominje profesor Ballian. „Imamo Prenj, Čabulju i Čvrsnicu te Velež, nepristupačne terene koji su staništa endemične munike, ali tu ima i šuma borova, od kojih su neki visoki i do 40 metara.” Ova područja su također staništa tise, rijetke i vrijedne vrste koju češće viđamo kao ukrasnu parkovsku biljku nego u njenom prirodnom okruženju.

„Dan-danas imamo dijelove u Hercegovini u kojima se 70 godina nije intervenisalo. Otkako je obustavljeno kozarstvo, Hercegovina je ozelenila i to su mediteranske prašume„, objašnjava profesor Ballian. Među tim područjima su oblasti između Neuma i Čapljine te planina Žaba. „Tu imamo fantastičan diverzitet – hrast medunac, hrast cer, makedonski hrast, oštriku, crniku, crni jasen, planiku – i ovo su mjesta gdje se zaustavljaju ptice selice“, navodi Ballian.

Postojale su i druge prašume koje su nažalost nestale. Takva je bila Ribnica, ali je ona sedamdesetih godina prevedena u komercijalnu šumu.

„Perućicu su sačuvali šumari, Mačen do također, kao i Igman“, kaže Ballian, naglašavajući značaj šumarske struke u očuvanju ovih dragocjenih ekosistema. Dodaje da su mnoge prašume sačuvane i zahvaljujući depopulaciji određenih dijelova Bosne i Hercegovine.

Biološka raznolikost

U Nacionalnom parku „Sutjeska“, odnosno Perućici, obitava 12 četinarskih i 143 lišćarske drvenaste vrste. Mnoge od ovih vrsta su rijetke i ugrožene šumske vrste poput tise, Pančićeve omorike, munike, tu su i mekolisna veprina, mečija lijeska, tilovina, planinski javor, božikovina, nekoliko vrsta prelijepog, ali iznimnog otrovnog likovca kakvi su lovorolisni likovac, blagajev likovac, Malijev likovac i crveni likovac, te još jedna otrovna i lijepa vrsta, dlakavi sleč. A ovo su samo drvenaste vrste i grmovi – broj i raznovrsnost zeljastih biljaka ovog područja, gljiva, lišajeva te životinjskih vrsta je još veća.

Ljudima nešto manje poznata prašuma Ravna vala, koja se nalazi na sjeveroistočnim padinama Bjelašnice, smeštena između Igmana i Bjelašnice.

Što je neki ekosistem kompleksniji, to je i broj vrsta u njemu veći, raznolikiji. Kada uđemo u neku šumu, ako bismo se bolje zagledali, mogli bismo primijetiti da ona nije svugdje ista, nego ima neke dijelove, a oni dijelovi šume koji se po nekim svojstvima izdvajaju kako jedinstvene cjeline, naučnici zovu „sastojina“. Prašumske sastojine bukve, jele i smrče, subalpske bukve, čiste ili sa planinskim javorom, subalpske smrče, čine dom za mnoga druga bića, i ne smijemo zaboraviti da pored nama vidljivih stvorenja, ovdje žive i bakterije, pa niže vrste biljaka, kakve su mahovine, ali gljivice, gljive, alge te simbioze algi i gljiva, koje su nama poznate kao lišajevi. U prašumama, baš kao u drugim ekosistemima obitavaju i razni virusi koji imaju svoju ulogu u regulisanju procesa u ovim ekosistemima.

Iz prašuma se mrtva stabla – debla, balvani i panjevi ne izvlače, ne pomjeraju, nego oni tu završavaju svoj prirodni proces truljenja, pri čemu pružaju dom i hranu za mnoga živa bića. Bakterije i gljive razlažu ovu organsku tvar, pretvarajući je u nešto drugo, a insekti koji obitavaju u trulim stablima su, opet hrana mnogim nama poznatim i dragim vrstama, od niza ptica, poput djetlića, ježevima, koji također vole obitavati na takvim mjestima, glodavcima i drugim stanovnicima prašuma.

Ova područja predstavljaju pravi magnet za naučnike koji se bave ekologijom i sistematikom i nije nimalo nevjerovatno očekivati da se u budućnosti otkrije neka nova vrsta, ma kako ona bila mala.

Ovaj tekst je objavljen u julu 2022. a 2024. dorađen u republikovan u martu 2025.

The post Prašume: zeleno blago Bosne i Hercegovine appeared first on Nauka govori.