Peter Williamson: Čovjek koji je putovao između svjetova

Godine 1974., oženjeni otac dvoje djece nestao je bez traga dok je za vrijeme oluje s grmljavinom išao po svog psa koji je bio u vrtu.

Uprkos velikim naporima prijatelja, porodice, pa čak i policije, niko ga nije uspio pronaći. Tri dana kasnije, pronađen je kako leži u istom vrtu.

Nosio je drugačiju odjeću i nije se sjećao kako je tamo dospio.

Međutim, sjećanje mu se polako počelo vraćati. Kako su se njegovi djelići sjećanja sklapali u cjelovitu sliku o tome gdje je bio ta tri dana, otkrivena je veća misterija – ona koja bi mogla ukazivati na postojanje multiverzuma kao nečeg stvarnog.

Nestanak usred oluje

Bila je nedjelja, 28. jula 1974. godine. Peter Williamson, njegova supruga Mary i njihovo dvoje djece organizovali su roštilj za druženje sa grupom prijatelja u svom domu u Somersetu, Engleska.

Bio je to neugodno topao i vlažan dan, a kako su gosti počeli pristizazi u dom Williamsonovih, nebo je počelo poprimati zloslutnu crnu nijansu.

Grmljavina je tutnjala u oblacima dok su se na otkrivenoj terasi posluživala pića, a ljudi su se družili prije jela.

Činilo se da niko od gostiju nije previše mario za promjenu vremena, sve dok nije počela padati kiša. Padala je primjetnim intenzitom, a djeca su ubrzo shvatila da se porodični ljubimac, pas po imenu Scruff, skriva pod grmom na suprotnoj strani travnjaka.

Peter je odlučio istrčati i zgrabiti svog uplašenog psića, te ga unijeti unutra.

Dok su gosti i njegova porodica sve to promatrali, Peter je otrčao preko travnjaka. Prije nego što je stigao i do pola puta, njegova silueta se ocrtala u ogromnom bljesku munje koja je udarila u drvo u susjedovom dvorištu.

Dok su sve oči okrenule natrag prema njemu, Peter je odjednom i neobjašnjivo nestao.

Njegova supruga Mary i djeca su vrisnuli, dok su drugi prisutni ostali bez daha od zaprepaštenja. Peter nije ležao u travi, nije bio stisnut uz psa – jednostavno ga više nije bilo.

Ne mareći za vlastitu sigurnost, gosti i članovi porodice očajnički su potrčali u dvorište i počeli ga tražiti, ali bezuspješno.

Uprkos njihovoj pohmanilatoj potrazi, nisu pronašli ni traga od Petera. Nestao je.

Pozvana je policija, koja je uzela izjave od gostiju i provela vlastitu opsežnu pretragu pokrivajući cijelo područje, uključujući i dvorišta susjeda.

Nisu pronašli ništa.

Mary je na kraju dobila sedativ, dok je prijatelj pristao povesti dvoje njihove djece da provedu noć kod njega. Dvoje drugih prijatelja pristalo je ostati sa Mary, naizmjenično stražareći u slučaju da se Peter pojavi i zatraži pomoć.

Policija ih je uvjeravala da postoji racionalno objašnjenje za ono što se dogodilo; da je udar munje izazvao neku vrstu traume, uzrokujući amneziju ili dezorijentaciju.

Iluzija iznenadnog nestanka, tvrdili su, bila je uzrokovana time što su promatrači bili privremeno bili zasljepljeni bljeskom zamišljajući da nije protekao nikakav vremenski interval između udara munje i Peterovog nestanka, dok je u stvarnosti prošla minuta ili dvije, tokom kojih je Peter otišao.

Neki od gostiju bili su voljni prihvatiti ovo objašnjenje, unatoč činjenici da je cijeli vrt bio okružen vrlo visokim zidom, a jedini ulaz ili izlaz – vrata pored garaže – Mary je zaključala jer je zasun bio pokvaren i lupao je na najmanjem povjetarcu.

Osim toga, zid je bio prevelik za penjanje bez ljestava ili slične pomoći, a u cvjetnjacima ispod zida nije bilo otisaka stopala niti drugih udubljenja koji bi sugerirali da se Peter uspeo preko njega.

Vrijeme koje je proteklo između udara munje i nestanka nije bilo nekoliko minuta, kako je sugerirala policija, već se sve dogodilo u tren oka, a gosti bi ga sigurno primjetili kako se penje preko zida.

Čak ni policija nije mogla objasniti kako bi to zapravo učinio i ovo je bila potpuna misterija za sve prisutne.

Neobjašnjiv povratak

Prošla su dva dana, a niko nije čuo ništa o Peteru. Neki mještani nagađali su šta se moglo dogoditi, a Peterova supruga Mary bila je shrvana brigom, pitajući se hoće li ikad više vidjeti svog muža.

A onda, bez upozorenja, u rano jutro trećeg dana, vrtlar Williamsonovih pronašao je Petera kako polusvjestan leži u nekom grmlju na kraju vrta.

Jedna noga visila mu je u manjoj lokvi, ali inače je bio potpuno suh.

Vrtlar je kasnije razgovarajući sa autorom Colinom Parsonsom, bio vrlo izričit u vezi s ovim detaljem: Peterova odjeća je bila je potpuno suha i nije bilo ni traga rosi.

To je sugeriralo da nije bio u vrtu cijelu noć. Također nije imao ključ, iako je nekako ušao u vrt.

Policija je primijetila da je morao ući sa ceste, iako nisu bili vidljivi nikakvi tragovi ulaska.

Očigledno nije bio ozlijeđen, no bio je odjeven nešto drugačije nego kad je nestao. Vrtlar je obavijestio Mary, a ona i prijatelj liječnik koji je došao su ga odmah odveli u opću bolnicu.

Utvrđeno je da je Peter, osim što je bio u stanju šoka, također patio od amnezije. Nije se mogao sjetiti ničega što mu se dogodilo tokom ta tri dana koliko je bio odsutan.

Peter je ostao u bolnici sedmicu dana, a potom se vratio kući da se potpuno oporavi.

Za to vrijeme nije se mogao sjetiti ničega tokom tih tri dana koliko ga nije bilo. Čak i kada se vratio kući i njegova supruga i prijatelji pokušali s njim proći kroz taj dan, ostala je praznina.

Istiniti snovi

Ali, sjećanja na ta tri dana su mu se putem snova počela polako vraćati. Počeo je ih je sanjati gotovo svake noći, a sljedećeg jutra nakog buđenja mogao ih se sjetiti sa nevjerovatnom jasnoćom.

Snovi, ponekad nejasni, ponekad ponavljajući, bili su poput lanca, povezujući se u cjelinu tvoreći svojevrsnu rekonstrukciju prethodno nezapamćenih događaja.

U svojim snovima, Peter se našao potpuno mokar usred vrta, bez ikakvih sjećanja šta se dogodilo prije toga. Sjećao se da je došao sebi, stojeći među nekim cvjetnim gredicama blizu male ceste.

Osjećajući se uplašeno, lutao je niz cestu, napola željan da nekome ispriča ono što mu se dogodilo, a napola uplašen.

Dugo je hodao pod slabom noćnom svjetlošću, dok konačno nije osjetio slabost i sjeo pored ceste da bi se odmorio.

Uskoro se zaustavio vozač koji je prolazio, koji je slučajno bio doktor pruživši pomoć očigledno veoma uznemirenom Peteru.

Sjećao se da je ovom čovjeku rekao da se ne sjeća kako je ovdje dospio i da ga je on odvezao u bolnicu.

Peter je primljen, ali osoblju bolnice nije mogao reći svoje ime niti gdje živi.

Odjeven samo u traperice i majicu kratkih rukava, i ne noseći ništa po čemu bi se mogao identificirati, smješten je u krevet, te je pozvana policija.

Peter im nije mogao ništa reći, a oni su otišli, rekavši da će provjeriti svoje dosjee nestalih osoba.

U snovima, Peter se sjećao da se odjel na kojem se nalazio zvao Pritchard, ime doktora bilo je Nugent, a glavna sestra na odjelu zvala se Alice Charles.

Jedno neobično sjećanje iz snova na njegov boravak u bolnici bilo je da je, kako se činilo, imao halucinacije.

Sa vremena na vrijeme, uobičajeni prizori odjela kao da bi zatreperili, a pojavio se bi se potpuno drugačiji skup lica i namještaja od onih koji su inače tamo bili.

Ti su bljeskovi bili samo trenutni, ali je o njima razgovarao sa doktorom i bio je pregledan zbog eventualnih znakova potresa mozga, jer se smatralo da je udarac ili pad najvjerovatniji uzrok amnezije.

Međutim, ništa nije pronađeno.

Još jedna stvar koje se Peter sjećao bila je da, iako se činilo da govori normalno, njegove riječi su zvučale gotovo “otegnuto” u usporedbi sa oštrim govorom doktora i medicinskih sestara.

Njegovim riječima, bilo je “tek nešto sporije od usporenog snimka”.

Drugog dana u bolnici, kada se počeo osjećati bolje, rekao je glavnoj sestri da želi ustati i malo prošetati, nadajući se da će mu svjež zrak pomoći osvježiti pamćenje.

Zatražio je odjeću koju je nosio kada je stigao prvi put u bolnicu. Znao je da ima bijelu majicu kratkih rukava, plave traperice, donje rublje, čarape i cipele.

Sestra mu je donijela sve to osim traperica. Očigledno su bile previše poderane i iznošene da bi ih vrijedilo čuvati. Rekli su Peteru da su mu traperice spaljene.

Srećom, pacijent iz susjednog kreveta sa kojim je Peter dijelio sobu, posudio mu je smeđe samtane hlače koje su mu savršeno pristajale jer su obojica bili slične građe.

Peter je izašao vani i počeo istraživati bolnički krug. Čak se nakratko zaustavio da popije čaj u malom bolničkom kafiću i pročita neku manju knjigu.

Policija se te noći vratila da ga pita sjeća li se ičega, no i dalje se nije sjećao.

Trećeg dana, Peter se osjećao nemirno i odlučio je da prošeta bolničkim vrtovima prije doručka. Pošto su bili veoma natopljeni od jake kiše koja je padala cijelu prethodnu noć, odlučio je da koristi cestu koja je prolazila kroz obližnji krajolik.

Vrlo brzo, prizor mu je postao poznat i shvatio je da se nalazi blizu tačke gdje je prvi put put postao svjestan da nema sjećanja.

Nadvladala ga je znatiželja i odlučio je još jednom pogledati, u nadi da će tamo biti nešto što će ga podsjetiti ko je.

Posljednje sjećanje iz sna bilo je hodanje preko nekog travnjaka prema vrtu iz kojeg je izašao.

Peter je ispričao supruzi o tim snovima i događajima koji su se u njima odvijali, napominjući kako su se činili tako stvarnima, kao da ih je proživio, a ne samo sanjao.

Počeo se pitati jesu li to doista sjećanja – sjećanja na ono što mu se zapravo dogodilo u ta tri nestala dana.

Mislio je da je možda doista prošao kroz ogradu i da je odveden u bolnicu. Ništa o onome što se dogodilo tog dana nije proturječilo ovome, i činilo se savršeno razumnim objašnjenjem.

Činilo se da mu je to bilo dovoljno; nekako je to potisnuo iz misli sve do jedne nedjelje u augustu, kada ga je sin zamolio da ga odvede na moto reli koji se održavao u blizini.

Potraga za istinom

Staza je, sjećao se, bila blatnjava zbrka i u najboljim danima, pa je otišao do svog ormara tražeći neku staru odjeću.

Počeo je tražiti svoje traperice. Tada se prisjetio da su te traperice spaljene u njegovom snu i da ih nije imao na sebi kad se probudio u vrtu, pa vjerovatno ni sada nisu tu.

Tada je naišao na smeđe samtane hlače koje mu je posudio njegov kolega pacijent iz sna, kako vise u njegovom ormaru gdje ih je stavila njegova supruga.

Peter je znao da bi, ako uspije pronaći vlasnika, mogao vratiti hlače i saznati gdje se nalazi ta mala bolnica. Bio je uzbuđen pri pomisli da se vrati u bolnicu, zahvali osoblju i obavijesti ih da je dobro.

Unutar hlača nalazila se etiketa s imenom Herbert Fox, iz poznatog grada na zapadu zemlje, s monogramiranim inicijalima JB ušivenim u etiketu.

To su bili inicijali kakve su starije generacije običavale imati ušivene na etiketu proizvođača, slično luksuznoj oznaci za praonicu.

Peter je pokušao dobiti ime krojača preko informacija, ali broj nije bio na popisu.

Sada kad je trag bio vruć, odlučio se odvesti u grad i lično dobiti informacije. Bilo je to putovanje od preko sto kilometara, ali vrijedilo bi mu da otkrije što se dogodilo u tim nestalim danima.

Bio je to prilično mali grad, a njegovi upiti su ubrzo utvrdili da takva trgovina ne postoji. U očaju je pokušao u lokalnoj trgovačkoj komori, gdje mu je rečeno da je trgovina postojala, ali je izgorjela 1950-ih i nikada nije ponovo otvorena.

Potpuno zbunjen, Peter se vratio kući. Hlače su bile nove, pa je znao da nisu mogle potjecati iz 1950-ih, ma koliko pažljivo bile čuvane.

Peter je trebao doći do srži stvari i raspitao se postoje li gradovi u Commonwealthu ili u SAD-u s tim imenom, ali nije ništa pronašao.

Budući da odgovora nije bilo, Peter je odlučio potisnuti ovu stvar iz misli sve dok slučajni susret sa prijateljem koji je živio nekoliko kilometara dalje nije sve vratio u fokus.

Prijatelj mu je rekao da je nedavno bio u bolnici zbog manje operacije. Spomenuo je dr. Nugenta.

To je privuklo Peterovu pažnju, te je pitao prijatelja u kojoj se bolnici dogodila operacija. Prijatelj mu je odgovorio da je to bilo u lokalnoj bolnici u njegovom vlastitom gradu, ni kilometar daleko od mjesta gdje je Peter živio.

Peter nije znao za postojanje te bolnice, jer, koliko je znao, nikada nije bio tamo. Uvijek je išao u opću bolnicu na preglede.

Saznavši ovo, stvari su Peteru počele sjedati na svoje mjesto. Ovo je moralo biti mjesto kamo ga je vozač odveo tog jutra.

Peter nije gubio vrijeme vozeći se do male bolnice, koja je bila skrivena na periferiji grada.

Bio je siguran da je to mjesto koje traži mnogo prije nego što je stigao; svi obližnji orijentiri činili su mu se poznatima, i sjećao se ceste kojom je išao na svojoj posljednjoj šetnji iz bolnice.

Unutra, njegov san postao je stvarnost. Bilo je tačno onako kako se sjećao.

Nakon što je ušao na vrata, Peter je prepoznao hodnike, pultove, pa čak i neke postere na zidovima. Definitivno je ovdje bio prije.

Na recepciji je pitao za dr. Nugenta i zamoljen je da pričeka. U roku od nekoliko minuta, Nugent se pojavio u sobi.

Peter ga je odmah prepoznao i odmah skočio na noge da ga pozdravi. Čudno, dr. Nugent nije uzvratio njegov osmijeh dobrodošlice.

Zapravo, u njegovim očima nije bilo ni traga prepoznavanju. Činilo se da ga uopće ne poznaje, pa je Peter bio prisiljen predstaviti se.

Dao mu je kratak sažetak onoga što se dogodilo: amnezija, sestra Alice Charles, hlače i svega drugog čega se mogao prisjetiti.

“Bojim se da ste u pogrešnoj bolnici. Nikada vas prije nisam vidio, a nisam imao slučaj amnezije posljednjih pet godina,” rekao mu je Nugent.

Peter je bio šokiran. Kako je to moguće, pitao se. Nugent ga je, očito osjetivši da je Peter uznemiren, odveo u mali bolnički kafić gdje su sjeli i porazgovarali.

Doktor je objasnio kako slučajevi amnezije često imaju neobične nuspojave i kako se cijela imaginarna slika može dočarati nekom jednostavnom slučajnom primjedbom koju neko izgovori dok je osoba u osjetljivom stanju.

Objasnio je da povremeno radi u općoj bolnici i da ga je možda netko spomenuo na odjelima.

Doktor nije mogao objasniti zašto je Peter bio toliko upoznat s vanjštinom i unutrašnjošću lokalne bolnice, osim ako tamo doista nije bio prije i jednostavno zaboravio na to.

Što se tiče neizblijedjelih, potpuno novih smeđih samtanih hlača, liječnik je pretpostavio da mu ih je jednostavno posudio pacijent u općoj bolnici, unatoč činjenici da nisu nigdje bile u prodaji zadnjih 20 godina.

Mislio je da je Peter jednostavno pogrešno pročitao etiketu, ništa više. Što se tiče toga kako je prepoznao doktora bez predstavljanja i kako je znao koliko mu sitniša treba za dvije šalice čaja prije nego što je otišao u kafić, liječnik je to pripisao sretnim nagađanjima i polusjećanjima.

Peter se vratio kući još zbunjeniji. Bio je siguran da je odveden u lokalnu bolnicu. Bio je siguran da su ga liječili dr. Nugent i sestra Alice Charles.

Sjećao se odjela Pritchard. Dijelio je sobu sa pacijentom koji mu je posudio svoje nove i skupe hlače. Sjećao se šetnji bolničkim krugom.

Sjećao se mirisa zraka i uživanja u čaju. Bio je siguran da to nisu bili snovi; to su bila sjećanja.

Iako ga se nitko u toj određenoj bolnici nije mogao sjetiti, niti je postojao bilo kakav zapis o primljenom pacijentu koji pati od amnezije, bilo u toj bolnici ili u općoj bolnici u tom razdoblju. Dakle, ništa nije imalo smisla.

Zapanjujući nalazi Colina Parsonsa

Izvanredan slučaj Petera Williamsona privukao je pažnju poznatog autora i istraživača Colina Parsonsa, koji je dotputovao u dom Williamsonovih u Somersetu i sa njima proveo vikend.

Pedantno je prošao kroz cijelo iskustvo s Williamsonovima i nekim prijateljima koji su bili prisutni tog dana.

Jedan od njih, kako je Parsons primijetio, zapravo je vidio događaj kroz odraz u prozoru dnevne sobe, tako da nema osnove u ideji privremenog sljepila koju je policija pokušavala podmetnuti kao objašnjenje.

Parsonsu je dopušteno da posudi hlače kako bi mogao provesti nezavisno ispitivanje.

Njegovi nalazi otkriveni su u njegovoj knjizi iz 1990. godine “Susreti sa nepoznatim: Istinite priče o modernim paranormalnim iskustvima” (Encounters with the Unknown: True Accounts of Modern Paranormal Experiences).

Sve krojačke oznake su stvar javnog zapisa, i potvrđeno je da je ona na samtanim hlačama bila autentična.

“Pitao sam za bilo kakve informacije o samom samtu, i potvrđeno je da je nedavne proizvodnje. Zanimljivo, patentni zatvarač prepoznat je kao novi tip, u upotrebi tek od 1968. godine – 14 godina nakon što je krojačka radnja izgorjela. Jedina preostala mogućnost, i bila je prilično nategnuta, bila je da je to stara etiketa ušivena u novi par hlača. Kako i zašto bi neko želio čuvati etiketu besprijekorno čistom 14 godina, bilo bi teško pitanje za odgovoriti, ali osjećao sam da dugujem čitatelju da ne zanemarim nijednu mogućnost, ma koliko udaljena bila.Odgovor proizvođača bio je neobičan, i bonus za moju revnost. Potvrdio je da je etiketa bila pričvršćena za hlače na tradicionalan način te tvrtke, da su svi šavovi bili njihovi i da nisu naknadno mijenjani.”

Međutim, tražili su adresu krojača čije je ime bilo na etiketi, jer sami nisu uspjeli stupiti u kontakt sa njim, objašnjavajući da boja nije tačno odgovarala njihovim samtovima i pitajući znam li koja je boja korištena da im da taj poseban dašak zelene, jer bi je vrlo rado uključili u buduću proizvodnju.

S obzirom na čudnu prirodu njegovog slučaja – da je Peter, činilo se, nestao bez traga pred zapanjenim promatračima, da je završio u bolnici gdje je liječen, a ipak ga se niko od osoblja nije sjećao i nije bilo zapisa da je bio tamo, hlače, razni drugi predmeti koje je donio natrag – Parsons je došao do uvjerenja da je Peter nekako, na neki način, uklonjen iz ove stvarnosti i ubačen u drugu, onu koja je bila gotovo identična njegovoj.

Zanimljivo je da se Peter sjeća kako je odjel treperio, kao da su dva univerzuma još uvijek bila u stanju fluksa (protoka energije i čestica) oko njega, kao što su morali biti da bi se on vratio.

Osjećaj koji je imao da mu je govor sporiji sugerira na energetsku razliku između njega i druge dimenzije – vrlo dosljedna ideja.

Rodney Davies, u svojoj knjizi iz 1996. “Natprirodni nestanci: Nestanci u drugim svjetovima” (Supernatural Vanishings: Other Worldly Disappearances), dodatno je elaborirao ovaj slučaj:

“Jeziv odgovor na Peterove nestale dane jest da je on privremeno napustio naš svijet u tren oka i ušao u drugu dimenziju koja sadrži njegov točan duplikat. U tom svijetu, koliko god to nevjerojatno zvučalo, život se nastavlja baš kao i ovdje, sa svime repliciranim – postoji drugi ti i ja, i dr. Nugent, i sestra Alice Charles. Iako se Peter manifestirao u tom svijetu, njegov pandan nije odmah nestao iz njega u ovaj. Stoga je moguće da su kratko vrijeme postojala dva Petera Williamsona u drugoj dimenziji, zbog čega je i dobro što je izgubio pamćenje, jer bi inače mogao otići svojoj kući tamo i naletjeti na samog sebe.”

Trajna misterija

Iako nikada nije uspio dokazati šta mu se zaista dogodilo ta tri dana, Peter je do kraja života vjerovao da su njegovi “snovi” bili više od puke mašte.

Bio je uvjeren da je stvarno proveo vrijeme na nekom drugom mjestu – možda u nekoj drugoj stvarnosti, paralelnom svijetu koji je postojao uz naš, ali bio dostupan samo pod posebnim okolnostima – poput udara munje.

Priča o Peteru Williamsonu i dalje ostaje misterija. Neki je odbacuju kao plod traume, psihološke reakcije na šok i stres.

Drugi je vide kao jedan od rijetkih dokumentiranih slučajeva neobjašnjivog prelaska u alternativnu stvarnost.

A onda su tu oni treći – oni koji smatraju da smo svi mi, s vremena na vrijeme, samo jedan korak udaljeni od svemira kojeg ne razumijemo, gdje logika ne vrijedi, gdje se prošlost i sadašnjost prepliću, a granice stvarnosti brišu poput tinte na kiši.

Možda je Peter jednostavno imao nesreću. A možda… možda je imao uvid u nešto što još nismo spremni razumjeti.