Odsječeno igralište – slika bijede i bešćutnosti vlasti

Roditelji su ogorčeni. Kažu, ništa im sveto nije. Dok kampanju vode uz balone, sladolede i nasmijana lica, istovremeno oduzimaju ono malo što djeca imaju. "Nisu mogli pričekati ni da prođu izbori. Skinuli su ga kao da je smeće. Kao da ova djeca nisu ničija", kaže jedna majka kroz suze.

Na vidiku nema novog. Nema radova, nema najave, nema trake koja kaže „uskoro“. Samo blato i praznina. Umjesto konkretnih planova – prazna obećanja. Umjesto smijeha – tišina. Igralište nije bilo novo, nije bilo savršeno, ali je bilo njihovo. Jedini kutak za igru u naselju.

Da li neko misli na djecu?

Nisu rekli ništa. Samo su došli i odnijeli sve. Ljuljaške, klackalice, tobogan. Sve ono zbog čega su djeca trčala iz škole bez da skinu ruksake. Sve ono što je za njih bilo svijet – sada je nestalo.

Na mjestu gdje su juče padali i smijali se, danas je prazna zemlja. I dijete koje gleda u nju i pita: "Mama, zašto su nam odnijeli igralište?" A mama nema odgovor. Jer ni ona ne zna. Jer niko ništa nije rekao. Jer nikoga nije briga.

Nisu tražili mnogo. Samo mjesto da budu djeca. Da se igraju, smiju, uče dijeliti. Ako ni to više nije dozvoljeno – onda kome, zapravo, ova zemlja pripada?

Oduzeti igralište djeci znači oduzeti im djetinjstvo. I ako vam je to ravno – onda vi niste na strani djece.

U zemlji u kojoj se vlast razbacuje obećanjima, ni jedno nije stiglo do ovog dijela grada. Ovdje su stigli samo bageri. Tiho, dan pred izbornu šutnju – da niko ne pita, da niko ne vidi.

Ne planira se novo igralište. Nema table s natpisom "uskoro". Nema radnika. Samo tišina i osjećaj da su djeca posljednja u redu, ako su uopšte na spisku.

Šutnja nadležnih boli više od tišine koja se sad prostire preko prazne livade. Ne zna se ni ko je naredio uklanjanje, ni zašto, ni kad će – i da li će – išta biti vraćeno.

Ali svi znaju jedno: Djeci se oduzima igralište dan pred izbore...