Matične ćelije: o bankama, čuvanju i terapijama

Banke matičnih ćelija – kako se čuvaju ćelije pupkovine

Čuvanje ćelija pupkovine i tkiva, u kojima bi moglo biti traženih matičnih ćelija je skupo. Ali, plaćanje se vrši tek onda kada naručilac usluge dobije potvrdu da je uzimanje uzorka bilo uspješno tj. da u uzorku ima dovoljno stanica koje bi se mogle koristiti za eventualnu terapiju. Uzimanje krvi i tkiva iz pupčane vrpce obično radi obučeno osoblje ginekološko-akušerskih odjela klinika, a uzorak se šalje u centrale ovih kompanija (Belgija, Holandija, Njemačka).

Matične ćelije iz pupkovine (tačnije iz krvi pupčane vrpce) čuvaju se u kriogenim uslovima, odnosno na temperaturi tečnog azota, oko -196°C.

Uzorke neke kompanije čuvaju čak na dvije lokacije, iz sigurnosnih razloga. Potrebno je tražiti kompanije koje su stabilne i koje pružaju najveći nivo osiguranja, uključujući i osiguranje uzoraka za slučaj da kompanija bankrotira te transparentan i jasan ugovor.

Po isteku ugovora od 20 ili 25 godina, donor matičnih ćelija, osoba koja će u to vrijeme već biti punoljetna, odlučuje šta će uraditi sa uzorkom – da li će nastaviti čuvanje u privatne svrhe i obavezati se na plaćanje godišnjeg iznosa  (koji nije moguće predvidjeti u ovom trenutku, a očito je da poskupljuje) ili će donirati uzorak u neku javnu banku matičnih ćelija i time potencijalno spasiti nečiji tuđi život.

Danas se nude paketi i sa dužim dokom čuvanja. 30, 40, pa čini mi se i 50 godina.

Ili, možda, jednostavno uništiti uzorak. Još se ne zna koliko se dugo ove matične ćelije mogu čuvati navedenom metodom. Teorijski, beskonačno dugo. Praktično – još nije bilo slučajeva višedecenijskog čuvanja ovih ćelija koji bi dokazali ili opovrgli teoriju. Sama predstavništva kompanija već na svojim web-stranicama nude mnoštvo podataka i imaju podrobno razrađen plan marketinga i plan interakcije sa potencijalnim naručiocima. Međutim – sa ovim kompanijama postoje i problemi i nesigurnosti, kao u slučaju kada su čuvani uzorci – jednostavno nestali. Ili šta ako banka matičnih ćelija prosto ode u stečaj, bankrotira, preuzmem je druga kompanija?

Trenutna primjena i ograničenja terapija matičnim ćelijama

Na ovim web-stranicama piše da je matičnim stanicama moguće liječiti oko 70 bolesti. Na nekim sajtovima ovakvih kompanije se daju obećanja koja nisu realistična, da terapije matičnim ćelijama daju najbolje rezultate kod autizma, cerebralne paralize – u najboljem slučaju te terapije su u fazi ispitivanja ali nisu odobrene. Kao što sam već istakla, odobrene terapije matičnim ćelijama i krvi pupkovine su uglavnom one za različite bolesti krvi, što ni ne čudi jer se od ovih ćelija upravo mogu i diferencirati ćelije krvnih loza ili mezenhima. Ali ne i ćelije jetre, nervne ćeije i druge.

Prim.doc.dr.sc Meliha Sakić, ljekar specijalista pedijatar Pedijatrijske klinike Kliničkog Centra Univerziteta Sarajevo, subspecijalista pedijatrijske hematologije i onkologije, smatra da je ovaj vid liječenja naša sadašnjost i potvrđuje da danas postoji veliki broj bolesti koje se mogu liječiti na ovaj način.

„Danas se matičnim ćelijama liječe razne leukemije, mijelodisplatični sindromi, limfomi, nasljedne abnormalnosti eritrocita, abnormalnosti trombocita, anemije, neki poremećaji imunog sistema, metabolički poremećaji, neka autoimuna oboljenja te neki oblici raka koji nisu vezani za krvni sistem, poput retinoblastoma i neuroblastoma“, kazala je dr Sakić.

Također, i ona naglašava da, osim terapija koje se danas primjenjuju, postoji i niz terapija koje se klinički istražuju (bolesti za koje se pokazalo da je tretman matičnim stanicama djelotvoran, ali da još uvek nije prihvaćen kao standardna terapija) te niz onih koje se tek eksperimentalno istražuju.

Prof.dr.sc Srećko Gajović, sa Hrvatskog instituta za istraživanje mozga, jedan je od onih koji se bave istraživanjima matičnih ćelija. On objašnjava kako se iz pupčane vrpce mogu dobiti krvotvorne (hematopetske) i nediferencirane mezenhimske ćelije.

„Krvotovorne stanice“, nastavlja Gajović, “mogu se koristiti već danas u postupku presađivanja koštane srži. Međutim, količina ćelija je premala za odraslu osobu, pa se ovaj postupak većinom koristi kod djece”.

„Od nedifirenciranih mezenhimskih stanica mogu se diferencirati razne vrste stanica, te su se počele testirati za neke terapijske primjene. Za sada ne možemo predvidjeti koliko bi ovi testovi mogli biti uspješni, jer se pacijenti moraju pratiti dugi niz godina.”, dodao je dr Gajović.

Treba shvatiti još nekoliko problema sa matičnim ćelijama i terapijama njima: ako neko u svojoj genetičkoj informaciji ima mutacije koje ga čine sklonim zan neku bolest, recimo limfom leukemiju – autologna transplantacija, odnosno terapija vlastitim matičnim ćelijama neće puno toga promijneiti – vi opet u organiza stavljate ćelije koje imaju isti problem i isto mogu da odu putem bolesti. Ovo je još jedan razlog za jačanje sistema tzv. alogenih transplantacija i doniranje ćelija koje nisu od  istog pacijenta.

Sve više u svijetu razne asocijacije pedijatara i etičke komisije upiru prstom u privatne komercijalne banke matičnih stanica iz pupčane vrpce. Te stanice se, dakle, čuvaju za slučaj potrebe autologne transplantacije tj. infuzije matičnih ćelija (staćelijenice donora se daju donoru, a ne nekom drugom licu, stanice maksimalno odgovaraju donoru).

Američka Akademija pedijatara želi obeshrabriti ovu praksu, jer su mišljenja da stanja za koja se može koristiti terapija matičnim stanicama već postoje kao premaligne promjene u stanicama krvi pupkovine pri autolognoj transplantaciji.

U pregledu iz 2017. objavljenom u Pediatrics (2), navodi se:

„Do danas, javne i privatne banke krvi pupkovine imaju različite svrhe. Privatne banke služe roditeljima koji odluče sačuvati krv pupkovine svoje djece za moguću autolognu (vlastitu) upotrebu kasnije u životu, iako do sada postoji malo dokaza koji podržavaju upotrebu u tu svrhu. Privatne banke također čuvaju krv pupkovine za porodičnu upotrebu, u slučajevima kada u porodici postoji brat ili sestra kojoj je potrebna transplantacija ili postoji genetski rizik da će budući brat ili sestra imati bolest koja se može liječiti transplantacijom.

Prema analizi iz 2023 (3) autologna transplantacija hematopetskih matičnih ćelija (to su upravo ove iz krvi pupkovine) je ograničena.

Istovremeno, sve ove organizacije ne poriču terapeutsku vrijednost matičnih ćelija, naročito onih iz pupčane vrpce i potiču stvaranje javnih banaka stanica koje bi služile za alogenu transplantaciju (sa jedne na drugu osobu, osobe mogu i ne moraju biti u srodstvu). Ipak, treba reći da u našem regionu nema prakse osnivanja javnih banaka matičnih stanica i mreže donora ovih stanica te da, za sada, komercijalnim bankama nema alternative.

S obzirom na nesigurnost privatnih kompanija za čuvanje matičnih ćelija, bilo bi vrlo pametno imati javni banku – kako ćelija koštane srži, tako i matičnih ćelija iz krvi pupkovine, ali to je veoma skupo ulaganje za države i javne zdravstvene sisteme. Danas za većinu država – nemoguće.

Sljedeća stvar je i to što uzorak pupčane vrpce ne mora da ima zadovoljavajuću količinu ovih ćelija (ali tada ni ne plaćate uslugu), I još nešto – čak i ako ima, ova količina je zapravo nedovoljna za liječenje odrasle osobe. Uglavnom su to terapija za djecu u slučajevima dječih onkoloških bolesti, što možda i jeste najvažnija stavka – da se dijete izliječi. Ali teško da će odrasloj osobi biti od pomoći ove ćelije.

Gajović ističe da zamjerka stanicama, koje bi uzeli od bolesnika i onda ga njima liječili, postoji, jer će one ponovo razviti bolest od koje pacijenta želimo izliječiti. ”

„To jako ovisi o prirodi te bolesti“, pojašnjava Gajović, “te od vrste stanica koje bi se upotrijebile. Ne mislim da su bolesti zbivanja koja neminovno pogađaju neku jedinku, te stanice bolesnika mogu ponuditi vrijednu alternativu. Primjerice, ako je osoba dobila moždani udar, izliječimo li je s nekom vrstom stanica, ona će i dalje imati sklonost moždanom udaru, ali ne zato što je dobila svoje vlastite stanice, već jer je jednostavno krvožilni sustav mozga zbog nekog razloga slabiji i pridonosi riziku bolesti.”

Međutim, vratimo se terapeutskom značaju matičnih ćelija danas. Prim. Sakić smatra kako bi procenat izlječenja djece oboljele od leukemije bio veći, da je postojala mogućnost upotreba matičnih stanica iz pupkovine. Ona ističe da procenat djece oboljele od leukemije u BiH iznosi oko 3.4% na 100 000 djece, što ne odstupa od svjetskih pokazatelja, a da je procenat izliječene djece 70-80%.

„Terapija ovim matičnim stanicama“, Sakić naglašava, „skraćuje period hemoterapije za pola i omogućava kvalitetniji oporavak.”

Za neke bolesti matične stanice/ćelije su jedina moguća  terapija, a za neke druge bolesti one se koriste samo kada druge terapije nisu dale rezultat ili je bolest izuzetno agresivna i brzo se razvija.

Većina bolesti za koje je transplantacija matičnih stanica jedini tretman su poremećaji stanica krvi. Velika većina standardnih terapija su alogene, gde pacijent mora imati odgovarajućeg donatora.

Kada govorimo o upotrebi matičnih ćelija u budućnosti i eksperimentalnim istraživanjima ove oblasti, Gajović potvrđuje kako na Hrvatskom institutu za istraživanje mozga za sada koriste fetalne stanice dobivene iz mišjeg mozga od kojih pripremaju živčane matične stanice. Namjera im je uskoro uzgajati i mezenhimske matične stanice dobivene iz mišje koštane srži te potom preći na matične stanice dobivene od odraslih ljudi, pripremajući u nekoj daljoj budućnosti klinički eksperiment kojim bi se djelovanje ljudskih matičnih stanica provjerilo na ljudima, u primjeni na bolesnicima. „Premda stanice jedne jedinke dajemo drugoj, nema odbacivanja stanica, zato što su svi miševi ove linije genetički identični.“- dodaje Gajović.

Stav biotičara

Za kraj, pitala sam za mišljenje i prof. dr. Arthura L. Caplana, šefa Odjeljenja za medicinsku etiku pri Langone Medicinskom Centru New York University, koji je jedan od vodećih američkih bioetičara danas. Evo šta je rekao:

„Oni koji pokušavaju regrutovati roditelje da pohrane krv iz pupkovine, govore o terapiji matičnim stanicama kao da je to alhemija i kao da znaju kako da sigurno pretvore ove stanice u bilo šta potrebno za liječenje, baš kao što su alhemičari u prošlosti pokušavali da pretvore neplemenite metale u zlato. Ali, nauka još nije ni blizu tome. Ako i istraživači budu u budućnosti imali uspjeha u tome, ne mora značiti da će matične stanice biti iz krvi pupkovine. Krv pupkovine može biti samo jedan i to limitiran izvor matičnih stanica. Inducirane matične stanice su obećavajuća tehnika dobijanja matičnih stanica. Ali ta metoda je još u povoju i trebaće obaviti mnogo studija na životinjama prije nego što se isproba na ljudima.”