Ayn Rand i nova desnica znanja: kad deregulisano tržište zamijeni činjenice i zavodljiva opasnost individualizma

Dosta ideja libertarijanaca, različitih konzervativnih i neokonzervativnih pokreta te antirodnih pokreta našlo je plodno tlo u filozofiji američke spisateljice i filozofkinje ruskih korijena, Ayn Rand (Alice O'Connor, rođena kao Alisa Zinovyevna Rosenbaum).

Ayn Rand je filozofkinja poznata po svom stavu da su individualizam i kapitalizam najviši oblici društvene organizacije, što je izložila kroz filozofiju objektivizma. Iako se Rand nije izričito bavila pitanjima roda ili društvenih normi u pogledu porodice, njene ideje su vremenom postale inspiracija za konzervativne, neoliberalne i antirodne pokrete, naročito u pogledu ideala individualne slobode, minimalne uloge države, deregulacije tržišta i neprikosnovenosti privatnog vlasništva.

Procvat ove ideologije su započele u eri neoliberalizma, Reagan-Thatcher eri osamdesetih, kada je s jedne strane, Ronald Reagan 1981. ukinuo najveći sindikat u SAD, sindikat kontrolora letenja (The Professional Air Traffic Controllers Organization -PATCO), a Thatcherka je kroz svoje menadžerijalistički način vladanja uništila javno zdravstvo, javna preduzeća poput Britanskih željeznica i započela marketizaciju javnog sektora od opšte društvene vrijednosti i značanja, proces koji tragično završava u eri u kojoj živimo deregulacijom tržišta.

Ayn Rand je vjerovala da je pojedinac osnovna jedinica društva i da je sloboda pojedinca iznad kolektivnih interesa. Ovo je uticalo na konzervativne pokrete koji se protive državnom regulisanju porodičnih odnosa i rodnih pitanja. Zagovornici antirodnih politika često koriste taj argument slobode i suvereniteta porodice kao načina zaštite „tradicije” od navodnog državnog uticaja, a danas, to je zaštita tradicije od tzv. woke pokreta. Woke je izraz koji označava svijest o društvenim nepravdama i diskriminaciji, posebno u vezi sa rasom, polom, seksualnošću i klasom, ali se često koristi pejorativno da bi opisao preteranu političku korektnost ili preosetljivost u javnim diskursima.

Rand se snažno protivila bilo kakvom obliku socijalne države, smatrajući da je ona nepravedna prema uspješnim pojedincima i da potkopava društvo nagrađujući „nesposobne”, odnosno one koji su prosto u životu imali manje sreće i prilika. Ovi stavovi su postali osnova za mnoge konzervativne pokrete koji se protive državnim programima i regulacijama. To uključuje i protivljenje subvencijama i zakonima koji štite prava manjina, uključujući i LGBTQ+ zajednicu, što se često posmatra kao suprotno idealima meritokratije koje je Rand propagirala. U tome se ogleda i nedostatak empatije prema slabijima, nezaštićenima i uopšte onima koji su imali manje sreće u životu, a slavi se individualnost bez odgovornosti prema drugima.

No, nije teško razumjeti zavodljivu privlačnost njene filozofije i romana: ona uzdiže individuu, heroja, pobjednika, čovjeka koji se bori ptrotiv konformizma, uniformisanosti, osrednjosti. Nacizam i inače, dobar dio spektra fašizma su vrlo kolektivistički pokreti. S druge strane komunizam pa i socijalizam su kolektivistički i jasno je da je u eri američkih red-scare alarma i makartizma Ayn Rand zvučala tako dobro, tako antikomunistički.  Jer u ovom okviru, svako zagovaranje a kamoli postojanje sistema socijalne skrbi su nešto što miriše na komunizam. No, ovaj odlazak u krajnju individualnost nosi za sobom opasnos od nečega drugog – moću i novcem nametnutog narcističkog fašizma. A da dodamo da su fašizmi (a i komunizam) igrali na kartu kulta ličnosti. Jedna individua, nositelj vrijednosti cijelog društva, pod kojom su svi drugi konformirani.

Mnoge konzervativne fondacije i think-tankovi (kao što su The Heritage Foundation, Cato Institute, Koch Fondacija i Ayn Rand Institute) inspirišu se njenim idejama. Iako se Rand nije slagala sa religioznim konzervativcima i odbacivala tradicionalne moralne norme koje su oni branili, ideja o slobodnom tržištu, individualnoj odgovornosti i minimalnoj ulozi države snažno je odjeknula među konzervativcima. Konzervativne fondacije često koriste njene argumente u zalaganju za ekonomsku deregulaciju i smanjenje poreske politike, što ima za cilj jačanje privatnog kapitala i oslabljivanje državne intervencije.

Donald Trump je jednom rekao kako je baš Ayn Rand njegova omiljena spisateljica. Čuvaj se čovjeka jedne knjige, neko je rekao.

Rand je smatrala da su vladine mjere koje od ljudi zahtijevaju da daju svoj novac i resurse drugima pod izgovorom „zajedničkog dobra“ (čitaj – porezi) koraci ka tiraniji. Po njenom mišljenju, bilo je mnogo bolje da se društvo zasniva na autonomnim, sebičnim i u sebe zatvorenim pojedincima.

Za nju, jedina zajednica koju zaista dijelimo jeste ona sastavljena od porodice i prijatelja – i to samo ako je zasnovana na dobrovoljnosti. Ako želimo biti velikodušni, smatrala je Rand, to je u redu – ali niko ne bi smio imati moć da nas na velikodušnost prisiljava. Ništa izvan kruga naših dobrovoljnih veza ne zaslužuje naše povjerenje.

Dakle, prema Rand, jedini validan način pomaganja društvu jesu izdašni filantropski pokloni tamo gdje vi mislite da treba – a to su često projekti koji učvršćuju agendu onih koji imaju novac i moć – od poklona pro-life organizacijama, antirodnim i antinaučnim, antivakcinalnim pokretima.

Dok se Rand otvoreno nije bavila rodnim normama, njeni sljedbenici danas često koriste njen ekonomski individualizam kao osnovu za odbacivanje zakonskih inicijativa za ravnopravnost rodova, poput politike koja podstiče zapošljavanje žena ili zaštitu prava LGBTQ+ osoba. Antirodni pokreti koriste njene argumente kako bi osporili zakonodavne inicijative koje tretiraju rodnu jednakost kao kolektivno pitanje, pozivajući se na individualizam i odgovornost pojedinca.

Inače, ovaj individualizam i zanemarivanje kolektivnog dobra, osnova je i dosta trenutno pomodnih motivacionih govornika koji nas nastoje ubijediti kako je lični uspjeh i san veći i važniji nego težnja za ostvarivanjem socijalno pravednog sistema i sistema jednakih mogućnosti, naročito za obrazovanje, socijalnu pravdu i zdravstvenu zaštitu. Danas je sve svedeno na enormni napor pojedinca i slavljenje ličnog  uspjeha koji se ili zasniva na boljoj startnoj poziciji ili na tome da je neko uspio uprkos svim nedaćama (bolesti, siromaštvu) bez kritike i pokušaja poboljšavanje sistema koji je doveo tog pojedinca/pojedinku u takvu poziciju.

Ayn Rand je poznata po svojim romanima „The Fountainhead” (Vrh izvora) i „Atlas Shrugged” (Atlas je slegnuo ramenima), koji su nosioci njezine filozofije objektivizma.

U romanu Vrh izvora, Ayn Rand predstavlja lik arhitekte Howarda Roarka kao ultimativnog genija koji odbija bilo kakav kompromis sa društvom, institucijama i kolektivnim vrijednostima. Roarkova neprilagodljivost i arogancija nisu prikazane kao slabosti, već kao moralne vrline – što je i srž problema s Randinim svjetonazorom. Umjesto da istražuje kompleksnost odnosa između pojedinca i zajednice, roman nudi karikaturu društva kao gomile mediokriteta koja tlači „nadčovjeka“. Roarkov individualizam nije poziv na slobodno mišljenje, već glorifikacija narcizma koji odbacuje empatiju, solidarnost i bilo kakvu društvenu odgovornost. To je manifest ideje da su talentovani opravdani da gaze sve pred sobom – sve dok slijede svoju „viziju“.

Njeni romani nisu ništa drugo nego slavljenje korporativnog fašizma, koji danas ima procvat kod silikonske tech-braće.

Naravno, neko će ovaj roman iščitati i kao borbu genijalnog pojedinca protiv kolektivizma, pravila koja ga sputavaju i roman je svakako milozvučan mnogim iz svijeta korporacija, venture kapitalizma i menadžmenta.

Atlas je slegnuo ramenima dodatno radikalizuje tu poruku. U ovom romanu upitne umjetničke vrijednosti, ali sjajnom filozofskom pamfletu objektivizma svi koji stvaraju vrijednost – industrijalci, inovatori, bankari – odlaze u štrajk jer im društvo „uzima previše“. No, Rand ne vidi radnike, nastavnike, medicinske sestre – ljude koji čine tkivo svakodnevice – kao važne.

Po Rand, samo tržišno korisni, finansijski moćni pojedinci imaju moralni legitimitet. Imaš kapital – vrijediš. Roman idealizuje svijet u kojem su egoizam, tržišna logika i samodostatnost vrhunac etike, a javno dobro i zajedništvo sinonimi za slabost. Iza pompe i heroizma stoji zapravo ideologija koja se savršeno uklapa u neoliberalni narativ o tome da je društvo prepreka, a ne okvir ljudske slobode. U vremenu klimatske krize, nejednakosti i urušavanja javnih servisa, Randin pogled djeluje ne samo anahrono, već i opasno.

Niti jedan od ovih romana zapravo nema umjetničku vrijednost, nego se radi o pamfletima.

Kako je istakao Robert Reich na svom Substacku, baš u tekstu o povezanosti Ayn Rand sa trenutnim političkim i društvenim prevratima, “Naš temeljni identitet — najdragocjenije nasljeđe koje su nam ostavile prethodne generacije — jesu ideali koje dijelimo, dobro koje smatramo zajedničkim. Ako gubimo svoj nacionalni identitet, to nije zato što postajemo tamnoputiji ili govorimo više jezika nego nekada. To je zato što gubimo osjećaj za zajedničko dobro.”

Zapravo, film Američki psiho (American Psycho) je odlična disekcija ovog pogleda na svijet.  U Seriji Mad Man također ima elemenata filozofije Ayn Rand  – naročito u liku Dona Drapera, kojeg možemo proglasiti randijanskim likom, ali i u širem prikazu američkog kapitalizma, individualizma i oglašivačke industrije šezdesetih. Iako Mad Men nije ideološki manifest Ayn Rand, serija se itekako poigrava temama koje su bliske njezinom filozofskom pravcu  i često ih prikazuje kroz kritičku i ironičnu prizmu.

Kao mali kuriozitet u ovom tekst treba spomenuti i elektroinženjera i fizičara Petra Beckmanna (1924–1993) koji je otišao u crankove. Šezdesetih godina je prebjegao iz Čehoslovačke u SAD, gdje je upoznao Ayn Rand i ubrzo postao zagriženi sljedbenik njene filozofije (Randroid). Pored vlastitog naučnog rada, često je pokušavao osporiti rad drugih, posebno Alberta Ajnštajna. Pod uticajem Rand i objektivista, razvio je skepticizam prema teoriji relativnosti. Pisao je opširno u Randinim publikacijama i svojim vlastitim tekstovima o libertarijanizmu, slobodnom tržištu, protivljenju zaštiti okoliša i kritikama savremene fizike.

Peter Venkmann iz Ghostbusters je inspirisan ovim pseudonaučnikom, a Rand Ridley iz Inside Job je ime dobio ili po Ayn ili po senatoru Paulu Randu.

Inače, niti jedna moderni filozof ne doživljava objektivizam Ayn Rand kao neku ozbiljni, izučavanja vrijedan pravac. Svoje bivstvovanje, objektivizam ima isključivo u glavama libertarijanaca i nekih CEO-ova.

Kako za Vanity Fair piše Nick Bilton 2016. (uzgred spomenuvši kako je i Stevu Jobsu Atlas Shrugged bio knjiga-vodilja), „U svojoj srži, Randine filozofije sugerišu da je u redu biti sebičan, pohlepan i sebičan, posebno u poslu, te da je mentalitet pobjede pod svaku cijenu samo cijena promjene društvenih normi. Kao što mi je nedavno rekla jedna osnivačica startupa: ‘Trebali bi preimenovati njezine knjige u U redu je biti sociopat!’ Pa ipak, čini se da većina tehnoloških poduzetnika i inženjera živi po jednoj od Randinih definirajućih mantri: Pitanje nije tko će mi dopustiti; pitanje je tko će me zaustaviti.“

Još jedna posljedica randijanskog individualizma i takvog pogleda na svijet je i odbijanje vakcinacije kako bi se stvorio kolektivni inmunitet. Randijanski pojedinci ne smatraju da trebaju zaštiti zajednicu od zaraznih bolesti i patološki zagovaraju da je njihovo lično pravo na slobodu izbora iznad prava bilo djeteta na zdravstvenu zaštitu bilo za veće opšte dobro zajednice, smanjenje širenja zaraznih bolesti koje se mogu spriječiti vakcinama.

Rand je tvrdila da je slobodno tržište najpravedniji mogući sistem, jer „nagrađuje zasluge“. Ovim je dala moralni argument za kapitalizam. Peter Thiel, suosnivač big-data kompanije Palantir otvoreno podržava ovu logiku: u njegovom svijetu, demokratija je često prepreka za inovaciju, a slobodno tržište jedini pravedni mehanizam. Thiel finansira projekte koji promovišu post-demokratske i anarho-kapitalističke ideje, sljedeći agendu koju je dao blogger i tech-filozof Curtis Yarvin, što se sve savršeno uklapa u radikalno čitanje Randinog objektivizma.

Za one koji ne znaju kompanija Palantir koristi big data za surveillance, sarađuje sa vladama i vladinim agencijama poput FBI i CIA, a nedavno su nekoliko visokih CEO ove kompanije postali vojni časnici, zajedno sa još nekoliko CEO iz Meta i Open AI. Utjecaj potpuno deregulisanog i slobodnog tržipta podacima i tehnologijom, kompanija koje mogu ekstrahirati bilo koje vađe podatke, bilo kad i bilo gdje u kombinaciji sa resursima vojske i služenju sistemu koji samo što ne vrisne ‘kakistokratija!’ nije za šalu ii spokojan san.

Ako se vratimo na spomenutog Curtisa Yarvina, on je također sljedbenik filozofije Ayn Rand i u svojim manifestima je doveo njenu misao da korajnjih distopijskih granica. I Rand i tech libertarijanci gaje duboko nepovjerenje prema državi, univerzitetima i „javnom interesu”. Curtis Yarvin ide i korak dalje: on zagovara ukidanje demokratije u korist CEO modela upravljanja državom – elita koja „zna bolje“. Njegov anti-demokratski elitizam i techno-feudalizam dijele istu osnovu s Randinim prezirom prema “masama” i glorifikacijom kompetentne manjine.

Ovo je vrsta meritokratije koju niko pri zdravoj pameti ne želi – gomila bogataša koja je samoproglašena genijima, u suštini bez institucionalnog obrazovanjatreba voditi neke državne sistema kao što vode svoje kompanije. Meritokratija na papiru zvuči sjajno,- dobijate položaj u društvu prema zaslugama, znanju i postignuću a ne prema privilegijama stečenim rođenjem. Ovo je i sistem gdje bi možda najpametniji vladali državom. Osim toga da vjerovatno mnogi dobitnici Nobelove nagrade zapravo ne bi bili dobri političari, meritokratija u uslovima kakistokratije kao podloge bi značila da se bilo ko može proglasiti meritornim za neko pitanje. pa i pitanje upravljanja državom.

Često se kaže da je meritokratija „pravična“, ali mnogi filozofi i sociolozi (npr. Michael Sandel u svojoj knjizi The Tyranny of Merit, te tekstu za Harvard Gazette i ovdje) danas tvrde da je i meritokratija oblik nepravde – jer čak i kad funkcioniše „kako treba“, stvara društvo pobjednika koji preziru gubitnike i gubitnika koji sebe mrze jer vjeruju da nisu dovoljno dobri.

Ayn Rand nije jedina intelektualna figura koja oblikuje svijet tech elite, ali njena filozofija pruža savršeno opravdanje za sistem u kojem bogati, moćni i „vizionari” i samoproglašeni popravljivači svijeta vjeruju da ne duguju ništa nikome. I da ne moraju plaćati poreze i da im se ne treba oporezovati više za veće dobro – za stipendije studentima koji nisu privilegovani ili zdravstvenu zaštitu. U tom smislu, ona je ideološka kuma Silicijumske doline: nevidljiva, ali stalno prisutna ideologinja aposlutne slobode bez moralnih stega tamo nekakvog društva. Ovo je filozofija koja smatra da društvo treba da umre, da su beskućnici uvijek krivi za vlastito beskućništvo (jedan od tropa neoliberalizma i libertarijanaca, takozvani trop o cvrčku i mravu) i da se, ako se nešto hoće uvijek može, da je samo nebo granica, a ne savjest.

Nota Bene: prst sudbine ili njezino vlastito licemjerstvo i nekonzistetnost misli su htjeli da Ayn Rand pod stare dane ovisi o socijalnoj pomoći države, a toliko je govorila kako je ovo nepravedna raspodjela dobara.

Još:

The new age of Ayn Rand: how she won over Trump and Silicon Valley

Atlas Shrugged is Boring and Silly

Silicon Valley’s Most Disturbing Obsession

Napomena: naslovna slika je generisana pomoću alata umjetne inteligencije, Chat GPT

The post Ayn Rand i nova desnica znanja: kad deregulisano tržište zamijeni činjenice i zavodljiva opasnost individualizma appeared first on Nauka govori.